Posljednjih se par godina da primijetiti prijatan talas među namučenim/preživjelim građanima Crne Gore. Sociološki iznenada, polumučke, samo/preporodila se solidarna učinjenost, neposredna, ljudska, od srca srcu, pomoć. Da, sve je više primjera pomaganja ugroženima, solidarisanja sa marginalnim grupama i pojedincima. Čak se i protestvuje - izlazi se na ulice, brane se zelene površine, pojačano se navija za reprezentaciju. Ne, sad nešto veliki broj/masovnost, ali primijetno je da ljudi sve više izlaze, rekreiraju se, zelene…
Čist vazduh, rekreatini trzaj…Eve, ljudi samovoljno čiste parkove i kupe, čiste smeće, ovih dana sa više lokacija. U Plavu, B. Polju, Nikšiću, na Ćemovskom polju, Budvi i Ulcinju, Tuzima, građani su povodom dana majke Planete angažovano pokupili lokalno, svoje, smeće.
Takođe, na mjestu legendarnih društveno/političkih okršaja i prevrata, historijskom platou, opjevanom narodnom sudilištu, desnoj obali srebrene Ribnice, itd…počela je ovogodišnja sezona čišćenja zajedničkih, nagomilanih nacionalnih političkih otpadaka. Nakon prošlogodišnjih građanskodebitantskih izlazaka i mnogobrojnih performans reakcija na apsurdnost političko/društvene realnosti, hiljade građana traži kraj, the end, jednoumno/jednopartijskoj shemi koja je, evo stvarno više – izborno, otvoreno se dekra! – prevazilazi svaku mjeru.
Naši nacionalni, politički otpadci, da se razumijemo, nalaze se u sva tri sektora i vrlo je vjerovatno da se radi o nekoj mentalitetskoj anomaliji. Pak, toliko toga se u posljednje dvije decenije nakupilo da je transgeneracijski izazov sve to lijepo pokupiti i očistiti i u startu pravilno odvojiti, selektirati. Reciklirati – ako je ikako moguće.
Ogroman broj redovno plaćenih administativnih punktova nijesu trenutno (ada odavno) u mogućnosti da procesuiraju višehiljadno narušavanje prava na fer izborni proces, niti se, sa druge strane daju naslutiti dovoljno široke alterplatforme, kadre da smjeste i objedine sva kreativna ostrva, da politički artrikulišu opravdano nezadovoljstvo polovine MNE koja je, sviđalo se to nekome ili ne, jednostavno odabrala, glasala, zaokružila drugog kandidata…
U toku je, ko zna koja po redu, povreda prava na pokretanje neophodnih društvenih strujanja/promjena. A kada su institucije blokirane/zakočene, neminovno i samoinicijativno se oslobađa, deblokira, pokreće refleks stanovništva/naroda/poreskih obveznika…I ne shvatamo koliko smo blizu izlaska iz lavirinta, jer je dovoljno jedno jedino, ali baš masovno prisustvo, okupljanje, solidarno druženje na omiljenom historijskom punktu, taci, i eto ga.
Koliko god mehanizam događanja naroda bio delegitimisan prevratom iz 1988/9, ne treba ga prezirati, odbaciti kao način ili formu pokretanja neophodne društvene dinamike. Jer je na svom izvoru duboko, duboko legitiman. Čist. I više nego potreban. Recimo da smo žedni prava i pravde, slobodnih radnih mjesta i civilizovanog sistema vrijednosti. Malo li je…
Još jedan prepoznatljiv, važan punkt socijalističke proizvodnje odlazi u legendu. Pred naletima teške mehanizacije izvjesnog D.O.O (16), ruši se podgorička proizvodnja miljeka i mliječnih proizvoda. Grad tako ostaje bez prepoznatljivog socijalističkosamoupravnog brenda. Ne, ne cvilimo za danima kada je bolje bilo već se opravdano pitamo kako to da žiteljima Podgorice nije potrebna jedna najobičnija fabrika mlijeka i cijeli lanac od livade do jogurta!? Zašto se prepoznatljivi prostori jedne epohe moraju, kao po nekom primitivnom prostačkom pravilu, prvo unakaziti, pa uništiti?!
Pragmatičniji i pametniji gradovi/države sačuvali su prepoznatljive tačke i vremenom, neminovnim prenamjenama prostora, dobili neophodnu arhitektonsku slojevitost. Inicijatori rušenja su (pri)gradski prostorno-planski predvodnici betonske ekspanzije i naši najdarovotiji investitori. Uvezi – pa vladaj, poslovna je i etička logika, vizionara, prepoznatih po tvrdoj, tupoj betonizaciji/asfaltizaciji užeg gradskog prostora i stihijskom eliminisanju zelenih površina. Podzemne garaže. lokali, stanovi – to je njihov megasan. Ako se pojavi drvo - po njemu ka popranju. Jesmo li već čuli da… čovjek ima pluća veličine dva teniska terena, tako da je svako drvo…
Daljinski: Kadar istorijske važnosti ugledali smo ove nedjelje na jednoj od globalnih TV postaja. Portret velikog vođe Kim Jong Un – a, nekoliko sekundi. Potom nagli, nevjerovatno dugi odzoom, sa njegovog lica, lica Velikog vođe, otkriva da on sjedi u sredini dvorane, hale, haletine, u kojoj se nalazi par desetina hiljada uniformisanih Sjevernokoreanaca! Ako se u tom trenutku niste naježili, onda zasigurno ne pamtite dane Velike žalosti kada je naš vrhovni komadant, naš Velik vođa, preminuo, 4. maja 1980…
Na nekom drugom kanalu…TV intervju sa dužinom trajanja preko 60 minuta, pa makar vam sagovornik bio i sam komesar Dirk Lange, odlazi u jako dosadan, nesnosnan materijal kada se gledaocima ne ponudi dovoljno dinamičanih promjena planova i kadrova. Razgovarati sa prekaljenom sportskom legendom satikusur vremena, a ni jednom slikom ne izaći iz studija, prostorije, previše je statično, nerežiserski, bekovski.
Bonus video:
