Kad Hrvatska živi nogomet onda, jasno je, zaboravlja na sve ostalo. Baš zato je usred nogometne euforije stigao prijedlog kojim se najavljuje nacionalizacija privatne mirovinske štednje, što je jedan od najskandaloznijih prijedloga vlade Andreja Plenkovića u dosadašnjem mandatu i, bez obzira na veliku konkurenciju, jedna od najgorih ideja koju smo posljednjih desetak godina čuli od naših političara
Fascinantna je moć nogometa. Odnosno moć nacionalnog nogometa, da budemo precizniji. Oni koji se u to razumiju kažu da je vrhunski klupski nogomet, primjerice Liga prvaka, superiorniji nogometu na europskim i svjetskim prvenstvima. No, riječ je o tehničkoj strani koja u ovom slučaju nije najvažnija. Ovdje govorimo o nacionalnom zanosu i osjećaju ponosa kojima svjedočimo u vrijeme masovne identifikacije s uspjehom nacionalnog nogometnog tima. Taj fenomen nadilazi granice same igre. Radi se o probuđenom nacionalnom ponosu, koji poprima razmjere euforije, u čemu nogomet ima ulogu svojevrsnog katalizatora. Na početku prvenstva u Rusiji, primjerice, nije bilo euforije kao uoči nekih prijašnjih europskih i svjetskih prvenstava na kojima je nastupala naša reprezentacija. Prvih dana automobili sa zastavicama, a pogotovo zastave na balkonima, bili su kod nas razmjerno rijetki. Samo pobjeda ili dvije bile su dovoljne da se atmosfera dovede do usijanja i da Hrvatska počne “živjeti nogomet”.
A kad Hrvatska živi nogomet onda, jasno je, zaboravlja na sve ostalo. Baš zato je usred nogometne euforije stigao prijedlog kojim se najavljuje nacionalizacija privatne mirovinske štednje, što je jedan od najskandaloznijih prijedloga vlade Andreja Plenkovića u dosadašnjem mandatu i, bez obzira na veliku konkurenciju, jedna od najgorih ideja koju smo posljednjih desetak godina čuli od naših političara. Tim su prijedlogom vladajući zapravo neizravno potvrdili kako je hrvatski mirovinski sustav bankrotirao i kako uskoro neće biti novca za isplatu mirovina, što je, zapravo, šokantna spoznaja koja bi trebala duboko pogoditi i potaknuti značajan dio stanovništva ove zemlje.
Hrvati su, međutim, preksinoć “spontano izašli na ulice”, ali ne zato što ih je aktualna vlada osudila na siromaštvo i životarenje pod stare dane, nego, pogađate, zbog nogometa. Pobjeda nogometne reprezentacije je poput melema za sve naše rane i neuspjehe. Nogomet predstavlja dokaz naše veličine i uspješnosti. Premda smo u isto vrijeme mali i jako neuspješni, skoro u svemu. Premijer Plenković, primjerice, jučer je povodom obljetnice hrvatskog članstva u EU objašnjavao da je EU zajednica najrazvijenijih zemalja, što nije tajna, ali i da će članstvo u EU pomoći dizanju standarda i kvaliteti života u Hrvatskoj. Nije spomenuo da je Hrvatska ušla u Uniju kao treća, a danas je druga najsiromašnija članica, što znači da Hrvatska i kao članica EU nazaduje, što je fenomen i u europskim razmjerima.
Ništa od toga sada nije važno. Suočavanje sa stvarnošću i činjenicama zahtijeva autorefleksiju i sumnju, a njih u ovim euforičnim danima nema ni u tragovima. Upravo zbog toga Jorge Luis Borges, iako dolazi iz “nogometne nacije”, nije volio nogomet. Umjesto sumnje, nogomet karakterizira fanatičnost, jednako kao i nacionalizam, koji predstavlja njegovog prirodnog saveznika. U moći nogometa zrcali se moć nacionalizma. Nogomet je poput požara što u sekundi može raspaliti nacionalne strasti. Zato je nogomet u ovom trenutku na tolikoj cijeni kod naših političara. Nogomet, odnosno uspjeh naše nogometne reprezentacije, za njih je poput najljepšeg dara. Predsjednica Kolinda Grabar Kitarović, pozorno praćena uključenim kamerama na telefonima, zbog toga se nakon pobjede nad Dancima gurala u nogometnu svlačionicu, zanemarujući protokol i dignitet predsjedničke funkcije. Najvažnije je uzeti makar dio njihove pobjede i slave. A onda su sva sredstva dopuštena.
Bonus video:
