više od riječi

Pismonoše

Heleni su vjerovali da je jedini uslov za bavljenje politikom da neko poznaje dvije stvari – stid i pravičnost
16 komentar(a)
pismo, koverta, Foto: Shutterstock.com
pismo, koverta, Foto: Shutterstock.com
Ažurirano: 13.04.2013. 16:24h

Premda su Crnogorci uglavnom usmeni narod, izgleda da baš vole da glasaju – pismom.

Svojevrsna epidemija glasanja pismom na posljednjim izborima sasvim je u duhu, žanrovski i scenaristički, svojih tvoraca. To je tipičan miks za ovakve producente: iako je po srijedi besramna krađa, tu su i obavezni elementi narodnog veselja i skeča. Dostojno komediografskog rukopisa najboljeg Iva Brešana – Hamlet u selu Mrduša Donja.

Možda se u Crnoj Gori konstituiše i masovni – Pokret nepokretnih glasača. Siže za urnebesnu komediju. Čitava sela snalazi masovna – nepokretnost. Svi mogu glasati samo pismom. Kreće se u potragu za papirom, kovertama i, ono najteže, pismenima. Ali, ko donosi ta pisma pri činjenici da je nepokretnost masovna, gotovo stoprocentna? Nije važno ni što se u komunikaciji sa seljanima, recimo, ispostavi da oni nemaju pojma o nevolji koja je zadesila njihova sela. A jeste pomalo neobično da ljudi ne znaju da su zapravo nepokretni. I to – većinski. Ako sve ovo, kako izgleda, nije zanimljivo nikome ko bi trebalo da se bavi izbornim nepravilnostima, mora da će biti zanimljivo medicinarima – možda treba uključiti i Svjetsku zdravstvenu organizaciju. Kakva je to boljka koja čitave naseobine pretvara u – ljudske nekretnine. Na kojima neki zarađuju više nego na onim zidanim nekretninama.

U jednom mjestu postignut je uspjeh druge vrste – masovno su glasali ljudi koji se nalaze čak i na drugim kontinentima. Tako da je taj stari naučni mit da čovjek ne može biti istovremeno na dva mjesta – depeesovski fizički genij uspio ubjedljivo poraziti. Kad se ovo čuje po svijetu, ima Mila i Filipa da odvedu u CERN. Nema te čestice koju neće pronaći, samo ako im se kaže da – treba da glasa. Makar pismom.

S druge strane, kod toliko nepokretnih, mora da je zanimljiva i ta samoprijegorna i požrtvovana populacija pismonoša. Ljudi-golubovi. Počnu kao golubovi pismonoše, završavaju kao glineni golubovi jedne beskrupulozne vlasti, ali ko će se sada baviti time...

Koliko građana i građanki zaista vjeruje da je Vujanović pobijedio? Taj broj je zasigurno manji čak i od broja ljudi koji su glasali za njega. A to je interesantna situacija. Ako ništa drugo, govori o prirodi Vujanovićevih glasača... Svaki Lekićev glas dobijen je uprkos pritiscima, svaki ili gotovo svaki Vujanovićev glas je posljedica pritisaka ove ili one vrste. To je priča sa onih famoznih “snimaka”, priča o “poštolozima” i njihovim gazdama. Zato je, na koncu, važno da Lekić bude predsjednik Crne Gore. Jer je to pravedno i pošteno. A bilo kakvo ukazanje pravičnosti u Crnoj Gori je ljekovito.

Da li ovakav rasplet izbora znači da ova vlast nema namjeru nikada da prizna poraz? Što bi, složićemo se, izbore učinilo besmislenim. U takvoj situaciji sve drugo dobija istinski smisao.

Neko veče uoči izbora gledao sam tadašnjeg predsjednika Filipa Vujanovića. Podijelio je sa TV gledaocima sjećanje na sopstveni ulazak u politiku. Pozvao ge je, čusmo, tadašnji (i sadašnji) premijer na razgovor. I on, ispriča čovjek bez imalo stida, nije cijelu noć spavao. Čehov: činovnik koji cijelu noć drhturi. Čeka ga susret sa Šefom. On naprosto psihološki, svjedoči ovaj samoanegdotski harakiri, ne može obnašati funkciju višu od potpredsjedničke. Neko se rodi za ovo, neko za ono, a neko je – rođeni činovnik, eto tako.

Heleni su vjerovali da je jedini uslov za bavljenje politikom da neko poznaje dvije stvari – stid i pravičnost.

U Platonovom dijalogu nazvanom po Protagori, velikom filozofu („Čovjek je mjera svih stvari, koje jesu da jesu, koje nisu da nisu“), nalazimo zanimljivo mjesto. Objašnjava, naime, Zevs božanskom glasniku Hermesu kako da među ljudima podijeli stid (moralni osjećaj) i pravednost. Pita ga najspretniji među Olimpljanima – Kako da podijelim? Da li kao vještine i talente? Jedan ljekarski dar dovoljan je na sto ljudi, objašnjava Glasnik, Hodač među svjetovima. „Ne“, odgovara Zevs. „Svima moraš dati stid i pravičnost. Jer ne bi mogli nastati gradovi ako podijeliš kao kod ostalih vrlina.“ Stid i osjećaj za pravdu moraju imati svi. Onaj koji se bavi politikom ima na to pravo samo ako poznaje stid i pravičnost...

Nije li, uostalom, stara istina da Pismo uvijek stiže na odredište. Ipak, u DPS varijanti ovaj lakanovski uvid dobija jednu snažnu ironičnu nijansu.

Vujanović je namjerio ući u istoriju parlamentarne demokratije – spreman je obnašati funkciju na koju ne samo da nema ustavno pravo, već nije ni izabran. Bio bi to brutalan lični doprinos savremenoj demokratskoj praksi.

E, zato je Zevs mislio da stid moraju imati svi. Ali, ovo je Crna Gora. Pa ako vjerujete da su moguća čitava sela nepokretnih, možete vjerovati i u pobjedu onih koji ne poznaju stid...