KOSMOS ISPOD SAČA

Kad se neko dobrom nada

Nije sve više „Pih“, a grijeh je sve prećutati. Ako postoji posljednja šansa da se točak pokrene, to je sad. Sudbina naše zemlje se odlučuje sad.
5 komentar(a)
izbori, glasanje, Foto: Boris Pejović
izbori, glasanje, Foto: Boris Pejović
Ažurirano: 13.04.2013. 11:35h

Sreo sam prijatelja sa kojim često razmjenjujem mišljenja tako da uvijek neko posmatrajući nas sa strane pomisli da je posrijedi sukob. Nikad nisu ti razgovori bili prepirka, već je to uvijek bila malo žešća diskusija. Grupa se jedva može nazvati kružokom ali smo uvijek raspravljali aktuelne izlizane teme, koje bi za vrijeme postavljanja na dnevni red postajale goruće. Često sam preskakao učestvovanje u diskusijama sa drugim ljudima, čekajući te žestoke rasprave u kružoku, koji kao i svi razgovori nije vodio ničemu konkretnom. Sve se završavalo običnim pražnjenjem mozga i duše od nataloženih gadosti koje nosi naša svakodnevica.

Suština tih razgovora je olakšanje koje obuzima organizam u trenutku kad čujete da još neko zapaža gluposti koje se dešavaju u društvu, da još nekog to tangira i da postoje ljudi koji se gade nad tim prizorima. Svako od tih ljudi je na neki način, anonimno ili javno, sitnim pregnućima vodio neku vrstu lične borbe u cilju ozdravljenja društva u kojem svi preživljavamo. Sramno je bespomoćno stajati nad sudbinom osiromašene i obeščašćene zemlje sa bogomdanim resursima i ne činiti ništa dok svakim danom čitavo društvo posrće. Uvijek su se razgovori završavali pitanjem da li se može nešto učiniti i na koji način.

Bio sam u žurbi kad sam sreo prijatelja, a čim sam ga ugledao produžio sam korak ne bi li mu stavio do znanja da kasnim i da me ne zadržava previše, dok ću iskrenim izrazom lica dokazati da mi je drago što smo se sreli. Sve je to on shvatio, ali me je skoro pa presreo i pitao: „Spakuj sve u jednu rečenicu i kaži mi što misliš o ovome“.

Tad prestajem da kasnim. Zastao sam i zanijemio, nasmijao sam se malo. Ranije je sve bilo lakše, na takva pitanja odgovarao bih kao iz topa. Dovoljna je bila jedna riječ, nije bilo potrebe za dugim i složenim rečenicama. Sve izbore i sva ranija dešavanja komentarisao bih sa „Pih!“. Pih je bilo sve, od nasmijanih pobjednika, do poraženih bespomoćnika koji su ipak zadovoljni porazom, jer samo je poraz to što ih održava u životu.

Pih je bilo namijenjeno omladini, studentima, poltronima, nepostojećem građanstvu, zaposlenima u državnim organima koji nakon izbora pjevaju „ne pomaže voda majko“, penzionerima ubijeđenim da su u pravu, vlasnicima i gazdama, džiparicama i svima koji ne reaguju, baš svima. Sve je bilo pih.

Postavio mi je pitanje kao da smo u nekom tunelu, da šapućemo jer nas svi slušaju željno očekujući da nas prvi prijave i popnu se na još jednu poltronsku ljestvicu više. Nije baš takva situacija, ali jeste atmosfera. Kao kakvi komunistički ilegalci koji su slijepo vjerovali da mogu promijeniti cijeli svijet, pitao me je očišćenom rečenicom koja je ipak bila šifrovana: „Što misliš o ovome?“.

Nije sve više „Pih“, a grijeh je sve prećutati. Ako postoji posljednja šansa da se točak pokrene, to je sad. Sudbina naše zemlje se odlučuje sad. Pravi je trenutak da nam primarna pitanja budu građanska, da u drugom planu budu često nametnute nacionalne razmirice.

Ukazati na nepravdu je građanski čin, a ukoliko se nepravda prećuti građani postaju osvetoljubivi pioni koji čekaju priliku da budu gurnuti u nacionalizam i tu se nakupe mržnje za dva života.

Među potpisnicima apela međunarodnoj zajednici koji šalje Građanski klub, jedna osoba potpisala se kao „građanka“. Zaista je lijepo na toj listi pročitati zanimanje koje bi u ovom trenutku trebalo svima biti primarno, jer nosi ogromnu odgovornost prema zajednici i pomjera točak promjena koji bi morali gurati dugo da bi se jedva osjetio boljitak. Samo se u kriminalu stvari dešavaju preko noći, a za izbavljenje naše zemlje iz blata treba jako da se zapne i dugo da se istraje.

Izgovora u ovakvim danima nema, svako ima svoju glavu kao što je svako imao svoje pravo glasa. Glas se može i čuti, ne mora ostati samo na papiru. Više udruženih glasova se čuju daleko.

Zato sam i odgovorio: „Možda, možda“. Nimalo skeptično, već sa puno optimizma da smo počeli da mislimo svojom glavom i da smo svjesni svoje moći koja je konačno konstruktivna. „Možda, možda“ je kad se neko nečem dobrom nada.