Iako je teško vjerovati da jedan političar, nakon dvije decenije služenja režimu koji se u evroatlantskim izvještajima karakteriše kao korumpiran, može biti čist i moralan – ja ipak želim da vjerujem da je bivšem predsjedniku Vujanoviću neprijatno. Vidjelo se to i one večeri kada je izašao da saopšti „sigurnu pobjedu“! Jedva je išao, jedva govorio, šef ga je gurkao da se dohvati mikrofona, da bi nakon svega bio začuđen zašto mu se prijatelj Marović kači za vrat i usiljeno ga grli. Šta to slavi?!
Postoji više razloga Vujanovićevog poraza.
Bio je predsjednik u dva mandata, dakle dovoljno dugo, punu deceniju, da zaštiti integritet funkcije koju pokriva i pokaže lični dignitet koji se očekuje od šefa države. Za deset godina Crna Gora je imala kopiju predsjednika i sjenku od čovjeka. Vujanović je bio serviser vrha vladajuće stranke koji bespogovorno potpisuje sve njihove zakone i sprovodi naloge dobijene sa iste adrese.
Predsjednik Crne Gore nema ustavno široka ovlašćenja, ali mu direktan izbor od strane građana daje veliki legitimitet koji bi trebalo da se manifestuje kroz javne istupe oko svih važnih tema u društvu. Brojne afere su obilježile proteklu deceniju, Vujanović se tim povodom ili nije uopšte oglašavao ili je to činio tako da abolira ili amnestira glavne aktere. Korupcija, kriminal, ubistva, nasilje, nepotizam, diskriminacija... Ćutao je bivši predsjednik o KAP-u, ni riječ da izusti o Prvoj banci, korupcija u Telekomu je za njega ostala nepoznanica, nerasvijetljeno ubistvo Duška Jovanovića poštapalica, napadi na novinare i linč nezavisnih medija usputna pojava, dok je vođe narkokartala uvažio kao ozbiljne investitore i ugledne građane. Otvarao je luku Risan Dudiću i Šariću, a kada je zatrebalo pomilovao je prvog. I drugog bi bez sumnje, ali nije bilo presude.
Vujanović je postao bivši predsjednik mnogo prije nedjelje uveče. Onog momenta kada je dozvolio da ga lider SDP-a javno ponižava. Brisao je pod s predsjednikom države gdje god je stigao. Umjesto adekvatnog odgovora, Filip je moljakao svog partijskog šefa da ga zaštiti, iako nije bio siguran da on sam ne stoji iza te kampanje. Vujanović je, dakle, izgubio jer je pristao da bude predsjednik po svaku cijenu, čak i na račun elementarnog dostojanstva i minimuma časti.
Vujanović je izgubio i zato što je sve karte u kampanji bacio na svog partijskog šefa. Bio je srećan kada su mu na promocijama skandirali „Milo, Milo“, ili kada su ga, slučajno ili namjerno, najavljivali sa „naš predsjednički kandidat Milo Đukanović“. U završnom sučeljavanju kod svojih, u RTCG, Vujanović je više ličio na aktera reklamnog spota za zubnu pastu „zirodent“, koji uzvikuje unaprijed sročene fraze svog marketing tima, nego li na učesnika debate koja rješava pitanje predsjednika države. Ostalo je čak nejasno da li je čitavo vrijeme duela Vujanović imao pomoć tzv. „idiota“, tehničke naprave koja mu omogućava da čita unaprijed pripremljeni tekst.
Vujanović je izgubio izbore kada se saglasio da se, i u ovoj kampanji, značajan dio glasova otme na osnovu brutalnih zloupotreba „užeg kabineta smrti“ koji se formalno zove Izborni štab DPS-a. Bivši predsjednik je imao protiv sebe kandidata koji je pristao na neravnopravnu utakmicu, koji je ušao u kampnaju sam, sa svojim integritetom i misijom, dok se Vujanović „pošteno i časno“ naslonio na mašinu za falsifikovanje izborne volje građana u trci gdje se unaprijed zna "pobjednik". Da li je Vujanović ikada pomislio kakav bi bio rezultat izbora da su on i Lekić bili u obrnutim pozicijama. To je, naravno, nemoguće zamisliti, ne samo zbog Lekića koji nikada ne bi mogao biti kandidat koruptivnog režima, već i zbog Vujanovića – on je jednostavno spreman da trči samo unaprijed režirane utrke.
Na kraju da se vratim na početak – ako Vujanović zaista nije potpuno sputan pipcima režimske hobotnice, sam bi trebalo da procijeni kako je jedini potez kojim može da odbrani svoju čast, ali i dostojanstvo predsjedničke funkcije - da prizna poraz i da ustupi mjesto istinskom pobjedniku izbora. Teško je nakon svega, pomenutog i nepomenutog, očekivati jedan tako viteški i džentlmenski čin od Vujanovića, ali osim odbrane časti i digniteta predsjednika, za njega ima i jedna drugi razlog: ukoliko bivši predsjednik nastavi da jaše na falsifikatu svog izbornog štaba, svog DIK-a i Ustavnog suda o njegovoj navodnoj pobjedi, on ulazi u zonu krivične odgovornosti. Jer, jednog dana kad se rasvijetle sve mahinacije i izborne prevare i krađe, Vujanović može doći prvi na udar kao jedan od njihovih promotera. Zar njegov kućni prijatelj i saborac Miomir Mugoša nije zaigrao na istu kartu „užeg kabineta“ o svojoj nevinosti i "sigurnoj pobjedi" nad Mihailom Jovovićem, da bi nakon tri godine morao da prizna poraz?! Da je batinaš, lažov i manipulant. Još je na slobodi zbog toga, ali i to će doći jednog dana na dnevni red.
Bonus video:
