Prva (prava) domaća sapunica – ukoliko je termin „sapunica“ uputno upotrijebiti za djelatnost u kojoj se, prema samim učesnicima, smatra „poželjnim“ (ili prihvatljivim) da neko “smrdi kao tvor“.
Valja naglasiti – ništa novo. Uvijek je bilo ovakvih kabineta, ovakvih funkcionera i ovakvih dama. Danas je naprosto tehnološka opremljenost prosječnog čovjeka tolika da je sve, ili gotovo sve, dokumentovano. Ko zna što bismo gledali da je mobilnih telefona sa kamerama bilo u vrijeme afere Profjumo. Stariji čitaoci se sigurno sjećaju toga imena – riječ je o britanskom ministru odbrane Džonu Profjumu koji je 1963. lagao parlament o svojoj vezi sa striptizetom Kristinom Kiler. Reakcija javnosti primorala je ministra da podnese ostavku, a nedugo zatim uslijedio je pad vlade Harolda Makmilana. Ipak, vjerovatno najslavnija afera sa ovakvim predznakom umalo je američkog predsjednika Klintona koštala vlasti. Monika Luinski postala je pop-kulturni znak.
Ali, mimo erotske dimenzije cijelog slučaja, odnosno, ako već, sudeći po nekim kvalifikacijama svoje naložnice, revizor I. nije čarobnjak za seks, a ono za finansije definitivno jeste: sa 1700 eura plate, samo je konkubini (prema njenim riječima) plaćao preko 4000 eura mjesečno, što za alimentaciju, što za kola. Mora da ga je takvo čarobnjaštvo i preporučilo, svojevremeno, za ministra finansija. Sa ovakvim ministrom finansija ekonomija je morala biti – čarobna šuma. U kojoj je sve moguće.
I zato mu je, pretpostavljam, juče najvažnije bilo da demantuje navedene iznose: jer odgovora na pitanje “kako?” ne može biti. Bar sa pretpostavkama legalnosti. Iako, a što je posebno zanimljivo, svi znaju – kako i odakle.
Ali, meni je najzabavnija druga dimenzija cijele priče. Naime, svi znaju da se takve stvari dešavaju. Svi znaju da moć ovdašnjih krupnih javnih igrača ne potiče niti iz njihove kompetencije niti je generirana pouzdanim moralnim habitusom. Njihova moć je zasnovana na – kabinetima i tajnim (odnosno, nekontrolisanim, nelegalnim) računima. A u slučaju revizora I., te dvije pretpostavke su se srele u jednoj priči. Ipak, najzabavnije je bilo prvo objašnjenje - “To je bilo van radnog vremena”. Profesionalni moral dostojan Japanaca. Radno vrijeme je svetinja, a nakon njegovog završetka kabinet se pretvara u obećanu zemlju. U kojoj se mogu liječiti sve moguće frustracije.
Još jedna u nizu afera koje svaka na svoj način ili iz različitog ugla osvjetljavaju pravu sliku današnje Crne Gore i njene pseudo-elite. To je čista pornografija i prije nego se bilo što vidi. Elemente pornografskog ima i aktuelna kampanja, samo što im tu nije koristio domaći kadar, glavnog glumca, ron džeremija balkanske političke pornografije, morali su dovući sa strane. Izgleda da je obećavao zapaljivu orgiju, a od svega je ostala samo još jedna provincijska komedija naravi.
Neko će, ispravno, uostalom, kazati da ovakve storije aktuelizuju pitanje odgovornosti prema javnom poslu... Nažalost, ovdje je još uvijek na snazi gospodarsko-ropska matrica: gospodar, što god činio, ne mora brinuti što o njemu misli rob, i to je ključna potvrda njegove gospodarske prirode.
Na drugoj strani, protestantska etika, na kojoj, sviđalo se to nekome ili ne, počiva (ili je počivao) moderni svijet, podrazumijeva radikalno drugačiji pristup.
„Kabinet revizora I.“, kakav naslov za prvi domaći visokobudžetni pornić. Iako ovaj trejler više izgleda kao porno varijanta Vještice iz Blera, ili kakva dogma-egzibicija u žanru „švedskog akcionog filma“, kako se to zvalo u doba starih dobrih samoupravljača.
Naravno, tu se aktivira nekoliko zanimljivih asocijativnih niti – „kabinet“ u filmskim naslovima priziva duh njemačkog ekspresionizma (Kabinet doktora Kaligarija, 1919.), dok „revizor“ nedvosmisleno u igru uvlači i Gogolja. I istorijeske paralele su ukazujuće: njemački ekspresionizam bio je savremenik najveće moguće krize i svjedok rađanja fašizma, dok Nikolaj Vasiljevič slika neslobodu i duhovnu bijedu carske/samodržačke Rusije: eto, i takav kontekst se uklapa u aktuelnu pričicu...
Zamislite kada bi neko sabrao sve te pričice iz ovdašnjih kabineta... Kakav bi to bio DPS Dekameron! No, sudeći prema najnovijem uvidu u vašarsku mistiku crnogorskih političkih kabineta, bojim se da smo, umjesto šarmantnih bokačovskih storija o buđenju i slobodi, osuđeni na – gadosti u duhu Velikog Brata.
Bonus video:
