Izgleda da konflikt nacionalizma sa globalizmom, a ne populizma sa elitizmom, definiše politiku ove decenije. Kud god pogledate - SAD, Italija, Britanija, da ne govorimo o Kini, Rusiji i Indiji - svuda je eksplozija nacionalnih osjećanja postala glavni pokretač političkih događaja.
Međutim, dokaza o pretpostavljenom buntu “običnih ljudi” protiv elite uopšte nema tako mnogo. Milijarderi vladaju u američkom političkom životu pod predsjedništvom Donalda Trampa, profesori koje niko nije izbarao rukovode “populističkom” vladom Italije; u čitavom svijetu smanjuju se porezi na neprestano rastuće prihode finansijera, stručnjaka za tehnologije i korporativnih menadžera. Istovremeno, obični radnici pomirili su se sa realnošću u kojoj su visoko kvalitetan stan, obrazovanje i čak zdravstvena zaštita za njih beznadežno nedostižni.
Prevaga nacionalizma nad egalitarizmom posebno pada u oči u Italiji i Britaniji. Te dvije zemlje su nekada bile poznate po svom flegmatičnom odnosu prema nacionalnom identitetu. Britanija je karakteristična po tome što nema državne zastave na vladinim zgradama, a prije referenduma o Bregzitu narod je bio toliko ravnodušan prema svojoj državnosti da se čak nije opterećivao time da postigne sporazum o nazivu zemlje - Ujedinjeno Kraljevstvo, Britanija ili pak Engleska, Vels i Škotska.
Italijani su još manje bili nacionalisti. Od momenta osnivanja Evropske unije oni su u njoj istupali kao najaktivnije pristalice federalizma. Sve donedavno, ankete su pokazivale da birači više vjeruju rukovodstvu EU u Briselu nego sopstvenoj vladi u Rimu. Italijani strasno vole svoju kulturu, istoriju, hranu i fudbal, ali je gotovo sav njihov patriotizam vezan za regione i gradove, a ne za nacionalnu državu.
Oni više vole da njima upravljaju iz Brisela nego iz Rima.
Ultradesničarska partija Liga, najmlađi učesnik nove koalicione vlade Italije, do ove se godine nazivala Sjeverna liga. Jedna od njenih glavnih deviza glasila je ovako: “Garibaldi nije ujedinio Italiju, on je razjedinio Afriku”. Glavni politički zahtjev te partije bilo je ukidanje italijanske države i umjesto toga stvaranje nove države koja bi se zvala Padanija, s ciljem da se bogati sjeverni regioni Italije izoluju od korupcije i siromaštva u Rimu i na jugu.
Čime se objašnjava ta iznenadna prevaga nacionalizma? U novom nacionalizmu Italije, Britanije i čak SAD nema baš tako mnogo pozitivno patriotskog. Eksplozija nacionalnih osjećanja izgleda uglavnom kao ksenofobni fenomen, kako ga je definisao češko-američki sociolog Karl Dojč: “Nacija je grupa ljudi vezanih zajedničkim pogrešnim predstavama o svom porijeklu i zajedničkom odbojnošću prema susjedima”. Teška vremena (niske plate, nejednakost, regionalno siromaštvo, postkrizna politika smanjenja državnih troškova) bude želju da se nađe žrtveni jarac, pa stranci u tom slučaju uvijek izgledaju kao primamljiva meta.
Nema ničeg partiotskog u Trampovoj ratobornosti usmjerenoj prema meksičkim imigrantima i kanadskom uvozu, niti u nacionalističkim odlukama nove italijanske vlade, pa ni u poznatoj izjavi Tereze Mej datoj nakon stupanja na premijersku funkciju: “Ako sebe smatrate građaninom svijeta, znači da uopšte nijeste građanin. Vi onda ne razumijete što znači državljanstvo”.
A sada evo dobrih vijestii za one među nama koji su i dalje ponosni na to da budu “građani svijeta”: ksenofobni pokušaji da se krivica za ekonomske teškoće svali na strance osuđeni su na propast. Sjetite se, na primjer, pokušaja nakon krize da se narodni bijes, izazvan krahom ekonomije tržišnih fundamentalista, preusmjeri na “alave bankare”. Ti pokušaji su na kraju propali dijelom i zbog toga što bankari imaju ogromne resuse da zaštite sebe, dok ih stranci obično nemaju. Uostalom, kritika bankara nije umirila društveno nezadovoljstvo uglavnom zato što napad na finansijsku oblast nikako nije mogla povećati plate, smanjiti nejednakost ili zaustaviti društvenu degradaciju. Sve će se to isto desiti i sa današnjšnjom kampanjom protiv stranog uticaja, bila to imigracija ili spoljna trgovina.
Na primjer, Britanija postepeno počinje da shvata činjenicu da evropski problemi nemaju nikakve veze sa razlozima osnovanog političkog nezadovoljstva koje je mnoge motivisalo da glasaju za izlazak iz EU. Ustvari je potpuno suprotno - sada će na mnogo godina ili čak decenija britanska politika biti osuđena na dominantnu temu pregovora o Bregzitu, a pritom će nacionalistička konfrontacija Britanije sa ostatkom Evrope političarima iz svih partija pružiti beskonačnu mogućnost pravdanja za svoju nesposobnost da poboljšaju svakodnevni život.
Tokom predstojećih mjeseci ili godina glasači u SAD i Italiji naučiće istu tu lekciju. Borba sa inostranim uticajem u formi današnje trgovine ili imigracije nikako neće pomoći da se poboljša životni standard ili ukloni razloge političkog nezadovoljstva.
U Italiji postoje legitimni povodi za nezadovoljstvo EU - licemjerna i nepravedna politika davanja azila i spasavanja davljenika u Sredozemnom moru, autodestruktivna budžetska pravila, ekonomski nepismena finansijska politika. Ali nova vlada je iskoristila uspon nacionalizma da bi napala reforme koje sa Evropom nemaju nikakve veze i koje su presudno neophodne samoj Italiji radi ekonomskog uspjeha.
Nakon finansijske krize cijeli niz italijanskih vlada postepeno je postavljao temelj za sprovođenje penzione reforme, kao i reforme rada i banaka. Te izmjene stvorile su uslove za oporavak ekonomije koji je započeo prošle godine, nakon decenije recesije. Ali one su se pokazale politički nepopularnim i sada ih oštro kritikuju kao simbol ugnjetavanja zemlje od strane inostrane elite. Ako se nova vlada odrekne sva tri projekta reformi, onda će Italijani morati da odlože nade u oporavak ekonomskog rasta, vjerovatno, za još jednu deceniju.
SAD će takođe shvatiti da napad na inostrane interese nije lijek i da jedino može da iskomplikuje teškoće. Tramp smatra da će mjere protiv uvoza iz Kine, Njemačke i Kanade nanijeti štetu američkim trgovinskim partnerima i pomoći otvaranje radnih mjesta u SAD. To bi moglo biti tačno kada bi ekonomija SAD bila pogođena deflacijom i slabim tempom rasta ekonomije. A u svijetu sa velikom potražnjom i rastućom inflacijom, njemački i kineski izvoznici naći će nova tržišta za svoje proizvode, dok će proizvođači u SAD pokušavati da nađu nove strane dobavljače komponenti. Kod BMW-a i Huawei-ja sve će biti u redu, dok će carinske tarife djelovati kao porez za američke potrošače (zbog povećanja cijena), a takođe i za američke radnike, preduzeća i vlasnike kuća (zbog povećanja kamatnih stopa).
Suprotnost populističkom nacionalizmu nije globalni elitizam, već ekonomski realizam. Na kraju će pobijediti realnost.
Autor je glavni ekonomista u kopredsjedavajući Gavekal Dragonomics
Copyright: Project Syndicate, 2018.
Bonus video:
