KOSMOS ISPOD SAČA

Između dvije vatre

Zvala je tetka koja je usplahirenim i pomalo srećnim glasom saopštila mojoj majci: „Bombardovali su i Danilovgrad, sad smo Jugoslavija!“
105 pregleda 0 komentar(a)
Podgorica, bomba, Foto: Shannon.lakanen.com
Podgorica, bomba, Foto: Shannon.lakanen.com
Ažurirano: 23.03.2013. 11:06h

Na stolu su bili postavljeni sokovi i grickalice kad sam sa svega nekoliko prijatelja slavio moj rođendan tog 24. marta 1999. godine. Prijatelji koji su prisustvovali mojoj mini-proslavi bili su iz porodica koje su duboko vjerovale da neće biti bombardovanja, ili da će nas nekako avioni preletjeti, a bombe zaobići. Taman kad smo svi skupa, uključujući i moje ukućane ušli u neke teme koje i nisu bile toliko ozbiljne, pojavila se na vratima moja baba sva blijeda u licu i rekla: „Vi tu slavite, a Podgorica gori!“.

Izašli smo svi vani, a nakon babinog nastupa očekivao sam da ću napolju vidjeti sve kuće u komšiluku porušene. Međutim, ništa se nije dešavalo. Babina reakcija bila je prouzrokovana slikama koje je njena generacija pamtila iz poslijeratne Podgorice, grada sravljenog sa zemljom prvo nacističkim, a zatim savezničkim bombardovanjem. Za nju je bombardovanje značilo kraj svijeta.

U naše dvorište ušao je neuhranjen vojnik. Objasnio nam je da su dobili komandu da se rasporede po naselju, da hitno napuste rovove koje su bili napravili u parku jer postoji mogućnost da će NATO bombardovati i taj dio. U tom parku vojska je iskopala rovove i okrenula cijevi artiljerije ka ograđenom policijskom kampu udaljenom jedva jedan kilometar, gdje su cijevi vjerovatno bile okrenute ka pozicijama vojske. Vojnik je bio iz Kraljeva i ponizno je zamolio da se telefonom javi svojoj porodici.

Dok je on pokušavao da ostvari vezu sa svojom porodicom, zazvonio je naš telefon, vojnik je dodao mojoj majci slušalicu. Zvala je tetka koja je usplahirenim i pomalo srećnim glasom saopštila mojoj majci: „Bombardovali su i Danilovgrad, sad smo Jugoslavija!“. Čitav komšiluk se skupio i bilo je raznih predloga. Žene su većinom predlagale da se sklanjamo u podrume, dok su muškarci hrabro i isforsirano ponosno govorili: „Ne avetajte tu“.

Tih dana časovi u školi su trajali umjesto 45 svega 25 minuta i često su se čule sirene za uzbunu. Teško da su te sirene plašile ikog, već su više bile poziv na penjanje na što veću zgradu, ne bi li se što bolje vidjeli avioni. Cijela moja generacije jedva je čekala da se čuju sirene i svi smo sa zgrada i kuća gledali u nebo i čekali avione. Bio je to kao čas iz fizike u prirodi, posmatrati eksploziju na aerodromu Golubovci, pa tek nakon nekoliko sekundi čuti zvuk koji naravno putuje sporije od „slike“. Slična je situacija sa udarom groma, samo što je ovog puta nebo bilo vedro. Par godina kasnije, saznao sam od Beograđana da su sireni za uzbunu tepali Šizela, a sireni za prekid vazdušne opasnosti Mirela. Bilo mi je interesantno da u razmjeni iskustava iz doba bombardovanja, u kojima su žitelji Beograda i te kako prednjačili u odnosu na Podgoricu, oni ne poznaju riječ šterika, već koriste isključivo riječ svijeća.

Na jednoj našoj teleziviji su sotonizovali i krivili za sve Slobodana Miloševića, dok su na drugoj takođe našoj televiziji prečesto vrtjeli propagandni spot „Volimo te, otadžbino naša“. Uveče je bilo zanimljivije gledati šenlučenje vojske i metke što svijetle leteći u nebo, dok im avioni naravno ostaju nedostupni nego li biti laka meta TV propagandi.

U iščekivanju 24. marta često mi izranjaju sličice iz tog suludog doba. Komšija (ne)zaposlen kao (divlji) taksista nakon telefonske dojave pali svoj “fijat1300” (miletrećento) i ispraćen aplauzima omladine patriotski hita ka lokaciji na kojoj treba da se prizemlji padobranac-pilot koji je navodno iskočio iz pogođenog nevidljivog aviona iznad Zete. Samo se u Crnoj Gori može desiti da se čak i bombardovanje shvati kao šala i kao nešto što se sasvim slučajno nama dešava.

U Srbiji su bombama pogođene fabrike i mostovi. Gradovi su bili bez struje i građani su bili u stalnoj panici. Pogođena je zgrada RTS-a i još uvijek se tačno ne zna da li su ti radnici zapravo žrtvovani zarad nekog suludog „višeg“ cilja. Kao dokaz vojne i tehničke spremnosti, u Srbiji je pogođen voz u trenutku kad je prelazio most.

„Milosrdni anđeo“ je skoro u potpunosti zaobišao Crnu Goru. Neki ljudi i danas tvrde da su Crnoj Gori bile dovoljne tri bombe pa da se nikad više ne oporavi. Da je jednom bombom pogođen KAP, drugom most na Maloj Rijeci i trećom Luka Bar, bilo bi „Orevuar Montenegro“.

Isto kao što su vojska i policija bile na ivici sukoba, tako su i građani bili polarizovani, zadojeni jednom od propagandi. Savršen primjer je kuća na Starom aerodromu na čijem je krovu bilo ispisano: „NATO gađi!“ i zgrada u Nikšiću na kojoj je pisalo: „Gađite i nas, nismo ni mi gubavi“.

Koliko se god trudili da ga uklonimo iz pamćenja, mnoge je generacije bombardovanje trajno obilježilo. Moja sestra je bila maturant bez maturske večeri. Osim te generacije, jedina koja nije slavila matursko veče bila je generacija maturanata kad je umro drug Tito.

Izgleda da smo na ovom području zauvijek zarobljeni između istoka i zapada, između dvije propagande, između dvije vatre. Uništena bombardovanjem, zgrada Generalštaba u Beogradu i danas postoji kao spomenik NATO bombardovanja, ali i dugogodišnji ljuti zagovornici baš takvog spomenika, danas će možda potpisati sa stranim investitorima ugovor o izgradnji hotela baš na toj atraktivnoj lokaciji u samom centru grada.

Iako se vremena mijenjaju i informacije isplivaju brže nego ranije, izgleda da ćemo još dugo čekati na prave razloge bombardovanja iz 1999. godine. Da li je posrijedi samo smetnja u dugoročnim planovima i svođenju računa velikih sila, da li zbog toga što se mali narodi sa Balkana uvijek prave većim i jačim nego što jesu pa su podvrgnuti vaspitnim mjerama ili je bombardovanje bilo opravdano, na te odgovore će se čekati još dugo. Još uvijek se ne zna zašto su saveznici nenajavljeno bombardovali Podgoricu tokom Drugog svjetskog rata tokom kojeg je stradalo mnogo civila i uništen grad. Tek nakon toga slijedi 1999. godina, a mi čekamo objašnjenja.

Nakon silnih poplava i kiša, konačno se razvedrilo nebo nad Podgoricom. Vide se zvijezde, a ivice oblaka su oštre kao da su oblaci nožem sječeni. Možda se tamo nalaze svi odgovori koje tražimo. Treba samo da gledamo u nebo dugo.