Bojkot

Svi tekstovi, koje sam do sada objavio (metodološki gledano), imali su jednaku strukturu. Pored analize društvenih i političkih problema u Crnoj Gori, dato je viđenje izlaska iz istih, ali mirnim putem. I ovaj tekst ima takav pristup.

Od oktobarskih lokalnih izbora u Nikšiću, do ovih ponovljenih u martu, politička i ekonomska situacija u Crnoj Gori (i u samom Nikšiću) se značajno pogoršala. Svakodnevno su isplivavali skandali o različitim oblicima zloupotreba DPS vlasti.

I poslije svega toga, na ponovljenim izborima, DPS je povećala svoj “rejting” i osvojila apsolutnu većinu. Šta je u pitanju – politički i društveni suicid ili totalitarizam vladanja? Da li, u organizaciji DPS, izbori uopšte imaju smisla?

Nema više dileme da je DPS vlast, koja istrajava četvrtinu jednog vijeka, nesmjenljiva demokratskim putem. Njena organizacija i metodi vladanja i njen decenijski učinak, po broju učinjenih a nerasvijetljenih zločina i krivičnih djela, nesporno ukazuju da se radi o partiji koja ima odrednice i kriminalne i zločinačke i neofašističke organizacije. T

akav način višedecenijskog vladanja u velikoj mjeri je profilisao društvenu, političku i kulturološku svijest dijela naroda. Sprega DPS vlasti sa nepunom trećinom biračkog tijela Crne Gore, potpuno je zagospodarila cijelom državom. To im omogućuje da mogu fingirati sve demokratske procedure u svim oblastima.

Rezultat takve vladavine je logičan – totalitarizam i neofašizam manjine nad većinom. Kakav je, kroz istoriju, epilog takvih društvenih i političkih stanja? Uvijek je bio isti – svrgavanje. A prateće pojave svakog svrgavanja međusobno liče. Iznenadne su i brutalne.

Da bi se dala šansa još jednom pokušaju mirne tranzicije vlasti, nužna je promjena u društvenom i političkom djelovanju.

Šta to znači? Treba se držati načela: ne biti destruktivan, stalno biti prisutan, racionalno čuvati energiju, a biti učinkovit. Kako sve to ostvariti? Konačno treba shvatiti da je od svih pokreta u Crnoj Gori sada najvažniji onaj antifašistički.

Antifašizam treba da bude osnova u političkom i društvenom djelovanju svih. Ukoliko opozicione političke partije stvarno žele da se desi mirna tranzicija vlasti, morale bi postići konsenzus o načinu djelovanja i pozvati građane Crne Gore da se bojkotuje sve ono gdje je prisutna DPS vlast.A ona je, nažalost, prisutna svuda.

Radi očuvanja energije (za početak) treba iskazivati proteste samo ispred predstavništava stranih država i međunarodnih organizacija sa porukama i upozorenjima da baš oni štite opaku DPS vlast.

Zakazani naredni predsjednički izbori mogu izroditi dokument istorijske važnosti. To je zbirni imenik svih kriminogenih i neofašističkih struktura, te grupaciju mnogih politički zabludjelih građana.

Analitičari će lako utvrditi granice između tih grupacija. Kako doći do tog istorijskog imenika? Bojkotom aprilskih predsjedničkih izbora u Crnoj Gori. Na svakom biračkom mjestu treba obezbijediti višeslojni kontrolni mehanizam i markirati svaku rubriku birača koji nijesu izašli na izbore, kako bi se spriječio DPS mehanizam u falsifikovanju. Na taj način će biti popisani svi njima odani i ostaće istorijski spisak njihove garde.

Izlazak na raspisne predsjedničke izbore imao bi smisla samo pod uslovom da na iste izađe preko 78% upisanih birača. U protivnom, 165.000 DPS sinekurista (disciplinom gardiste), će izvršiti svoju “građansku dužnost”, a učešće Miodraga Lekića na izborima dalo bi legitimitet DPS besčašću. Treba računati da će DPS vlast demotivisati birače za glasanje, kako bi njihova garda imala procentualno preimućstvo.

Ukoliko i u takvim uslovima Filip Vujanović sam izađe na izbore, deklarisaće se da je zaista neustavni, nelegitimni i takozvani predsjednik. Gazeći ustavne norme i pravničku logiku (kako bi se opet domogao predsjedničke funkcije) pokazuje rizičan stepen nezdrave ambicije.

Ukoliko (zbog bojkota) predsjedničkih izbora ne bude, nećemo doći do istorijskog imenika njihove garde, ali će biti korist, jer danom isteka manadata Filipu Vujanoviću, on više neće biti na važnoj državnoj funkciji. Tada će iz njega eskalirati njegovo lično nezadovoljstvo, pa će postati veliki teret partiji, čiji je odani gardista bio za sve vrijeme njegovog predsjednikovanja.

Pored bojkota svih DPS institucija opozicioni predstavnici, kroz bojkot rada parlamenta, građanima bi pokazali svoju odlučnost. Tek tada je građane moguće pozvati na opštu građansku neposlušnost. Ukoliko DPS ponovo raspiše predsjeničke izbore sa kandidatom iz vrha njihove partije, iste treba ponovo bojkotovati. T

ako će se uvijek, preko biračkih spiskova, dolaziti do željenog spiska njihove odane garde. Ne treba se plašiti ustavne krize, jer će po Ustavu predsjednik parlamenta vršiti dužnost predsjednika države. Ova šansa se nikako ne smije propustiti, jer bi se sljedeća mogla pojaviti tek za pet godina.

Ukoliko i to ne da rezultat, neminovno je da će se ući u sljedeću, ali rizičniju fazu. Tu fazu bi karakterisali masovni građanski protesti uz stalan zahtjev vladi da podnese ostavku.

Međunarodnim institucijama i organizacijama treba stalno ponavljati da se u Crnoj Gori vodi antifašistička borba u cilju oslobađanja naroda od opakog oblika neofašizma, koji je nastao kao logična posljedica počinjenih zločina bez sudskog epiloga, te organizovanog kriminala i korupcije visokog intenziteta, u decenijski nesmjenljivoj vlasti.

Ukoliko i to ne da povoljan reazultat neminovno je da će se građani Crne Gore suočiti sa najmanje željenim načinom promjene vlasti, a to je svrgavanje. Proces svrgavanja i njegove posljedice niko sa sigurnošću ne može predvidjeti, jer je fizički sukob vlasti i naroda neizbježan i uvijek je iznenadan.

Istorijski gledano, profilisala se samo jedna formula da se ne uđe u tragičnu grešku. Ta formula je, da, u sukobu vlasti i naroda, uvijek treba stati na stranu naroda. Posljednji je čas da ljudi iz vrha DPS učine nešto korisno za svoju “ljubljenu” domovinu Crnu Goru. Da iz nje emigriraju.

Primiče se 20. avgust, kada se navršava 25 godina od kada su, masovnim demonstracijma u tadašnjem Titogradu, pučisti započeli rušenje Jugolsvije. Tada su došli na vlast u Crnoj Gori i vladaju do današnjeg dana.

Nemam dilemu da će do tog datuma biti kraj njihovom strahovladanju, na jedan od naprijed objašnjenih načina. Zbog toga građani, različitih političkih opcija, treba da zbijaju svoje redove, jer su neofašisti spremni na sve. Ovaj tekst treba shvatiti kao analizu jednog nezaustavljivog procesa. U kome se valja znati orijentisati.