više od riječi

Cenzori

Zbilja, što bi nekome smetala golotinja ili komplikovan tekst? Možda to što obje stvari traže libidalni angažman, neku vrstu slobodne akcije?
10 komentar(a)
Ažurirano: 16.03.2013. 17:19h

Dva (ne)očekivana cenzorska impulsa nekim su slučajem sinhronizovano izašli na vidjelo. Postoji tu jedna tanana nit koja ove stvari povezuje. „Slučaj-komendijant“ katkad je vrlo kreativan. A ovdje je riječ o simptomima. Opakim, dakako. I strašnih bolesti.

Zanimljivo – u toku je najveća ekonomska kriza od Drugog svjetskog rata, koncept Evrope je uzdrman, nezadovoljan je i centar i periferija, kontinent tresu tenzije koje je sve teže racionalizovati – a to je ključna vrijednost Evrope, ta moć racionalizacije, i kada ona nestane Evropa se neće razlikovati od ostatka svijeta – dakle, Evropa je u problemima kao nikada do sada, ali, EU parlamentarci se bave – pornografijom i načinima njene zabrane. I, nema problema, dok je god riječ o borbi protiv ilegalnog, kriminalizovanog podzemlja seksa, ali, problemi, i to ozbiljni nastaju kada se, sa takvim premisama, u razmatranje uzme – umjetnost. Pa će, tako, cijenu gadosti bjelosvjetskih protuva koji se bave ilegalnom pornografijom, platiti i – Rembrant, Ticijan, Pikaso, Kurbe... Kako izvjesno nije riječ o zloglasnoj bandi na sve spremnih makroa, morate se zapitati – što će oni u cijeloj toj priči. I ko to ima pravo da određuje granice umjetnicima? Ono što je moguće u geografiji, u umjetnosti nije.

Naravno, na svaku emancipatorsku revoluciju u istoriji nadovezivala se puritanska kontrarevolucija, ali, donedavno je izgledalo da je „zastarjela“ ta matrica o vječitoj smjeni generacija – nakon one koja mijenja svijet uvijek dolazi ona koja bi da ga sačuva baš takvog kakav je. Kao što je do prije četvrt vijeka izgledalo da u Evropi više neće biti ratova. Ipak, umjesto novog prosvjetiteljstva, sve izvjesnije je da nas čeka – novi srednji vijek...

Umjetnost je, pored ostalog, i zona najradikalnijeg istraživanja koje čovjek može preduzeti. Zato sve zabrane u univerzumu istinske umjetnosti udaraju na ono najvažnije – radoznalost i odvažnost tragalaca. Stoga su i opasne. Cenzori su prvosveštenici gluposti. Danas kao i prije pet ili petnaest vjekova. Zato je prava umjetnost uvijek antimalograđanska.

Napravimo li mali korak iz Evrope u Rusiju, čekaju nas slične aveti prošlosti. I ista ekipa cenzora. Tamo je danas Bulgakov na pragu novog progonstva.

Gotovo istovremeno sa EU hajkom na „sumnjivu“ umjetnost, pročitali smo da se Bulgakovu spremaju slične nevolje. Kao da ga je malo nevolja zapalo za građanskog života. Ovo je dokaz da je pisac „živ“.

Što mislite – zašto Putinovim cenzorima smeta Bulgakov i njegov genijalni roman Majstor i Margarita. Uzgred, drugi naslov u prvoj kolekciji Vijesti, „XX vijek“. Tada je za nekoliko sati prošlo 30.000 primjeraka. Jedan od tri najveća romana XX vijeka u evropskoj književnosti po dubokom uvjerenju potpisnika ovoga teksta.

Zašto je Mihail Afanasijevič i danas prinuđen na nerazumijevanje vlasti? Nije li baš to još jedna potvrda njegove literature, makar joj se malo ko nadao? On je, dakle, toliko subverzivan da „ponovo djeluje“ čim se ukazao novi staljinizam. Otrov koji ne gubi na snazi, kud ćeš ljepšu definiciju za veliku književnost.

Ali, od čega nas čuvaju? Ruski cenzor je zabrinut da je tekst Majstora i Margarite previše komplikovan za mlade ljude. Pazite – kakav cinizam. Nije sporno ništa drugo – ali, mlade ljude ne treba opterećivati komplikovanim pričama. Jer, ako to učinite – postoji opasnost da će možda početi da razmišljaju svojom glavom. A to nijedna vlast ne voli. Možda vam Bulgakov bolje od bilo koga objasni koliko je svaka vlast nasilna i glupava. Da jedan elegantan „đavolski“ incident može sve da pretvori u komediju i prah...

Na drugoj strani, neko misli (i to ozbiljni ljudi) da Kurbe i ostali, odnosno erosom nadahnuti djelovi njihovih opusa treba da postanu „zabranjena stvar“. Možda će ponovo stari ovejani kolekcionari imati posebne sobe za umjetnost koja se prikazuje samo odabranom krugu znalaca i posvećenika?

Zbilja, što bi nekome smetala golotinja ili komplikovan tekst? Možda to što obje stvari traže libidalni angažman, neku vrstu slobodne akcije? Evropski cenzor je streknuo od nagosti, od golotinje. U oba slučaja riječ je o ekstazi slobode. Cenzori se plaše onoga što razigrava vaš duh i vaša čula. Ljudi razigranog duha i raspomamljenih čula drže da je sloboda nešto što im prirodno pripada. Cenzori, pak, ne misle tako. Odatle problem.

Sudeći po aktuelnom simptomu, evropska liberalna demokratija lagano maršira ka konzervativizmu. Koji se u Rusiji ukazuje i kao „novi staljinizam“.

No, koliko god to bilo loše za starog dobrog Bulgakova, svakako će biti intrigantno za neke nove bulgakove... A te nove bulgakove još uvijek niko ne može zabraniti.