Ovog mjeseca navršava se deset godina kontroverzne invazije na Irak, predvođene Sjedinjenim Državama. Šta je to rješenje donijelo tokom protekle decenije? I najvažnije - da li je ispravna odluka o napadu?
Analitičari koji pozitivno gledaju na ovo podvlače svrgavanje Sadama Huseina, formiranje izborne vlade i ekonomski rast za skoro 9% odsto godišnje, uz prekoračivanje predratnog nivoa izvoza nafte. Neki stručnjaci, na primjer Nadim Šehadi iz britanskog analitičkog centra međunarodnih odnosa Chatham House, otišli su dalje tvrdeći da je, iako su “SAD precijenile svoje mogućnosti u Iraku”, američka invazija “moguće, za region predstavljala potres koji ga je izveo iz stagnacije u kojoj su živjele skoro dvije generacije”.
Skeptici odgovaraju da nije ispravno vezivati rat u Iraku sa Arapskim proljećem, zato što su događaji u Tunisu i Egiptu 2011. godine imali sopstvene izvore, dok su djelovanje i retorika predsjednika Džordža Buša mlađeg, prije će biti, prije diskreditovali nego što su doprinijeli demokratiji u regionu. Uhapsiti Sadama Huseina bilo je važno, ali sada je Irak nemirno mjesto kojim upravlja sektaška grupa; prema jednom od indeksa nivoa korupcije Irak je na 169 mjestu na spisku od 174 zemlje.
Kakve god da su prednosti rata, uzvraćaju skeptici, previše su zanemarljive da bi opravdale gubitke: ubijeno je 150.000 Iračana i 4.488 američkih vojnika; rashodi su dostigli skoro 1 trilion dolara (ne računajući dugoročne troškove za liječenje i invalidnost za približno 32.000 američkih vojnika).
Moguće da će ovaj bilans izgledati drugačije kroz još 10 godina, ali u ovom trenutku većina Amerikanaca je došla do zaključka da su skeptici u pravu i to razmišljanje utiče na tekuću spoljnu politiku SAD. U sljedećoj deceniji izgleda krajnje malo vjerovatno da će SAD probati da izvedu još jednu dugotrajnu okupaciju i preobražaj druge zemlje. Kao što je nedugo prije odlaska s tog mjesta kazao bivši ministar odbrane Robert Gejst, bilo koji savjetnik koji preporuči slična dejstva “mora proći provjeru da li je sa njegovom glavom sve u redu”.
Neko to nazivaju izolacionizmom, ali ga je bolje nazvati razboritošću ili pragmatizmom. Na kraju krajeva, predsjednik D. Ajzenhauer je 1954. godine odbio da pošalje američku vojsku da spasava Francuze u selu Dien Bien Phu, jer se plašio da će ih “progutati divizije” koje su se nalazile u Vijetnamu. A njega baš i ne možemo nazvati izolacionistom .
Možda je 10 godina nedovoljan rok da se donese konačan sud o dugotrajnim posljedicama rata u Iraku, ali već se sasvim mogu analizirati procedure prema kojim je Bušova administracija donosila odluke.
Buš i njegovi činovnici koristili su tri osnovna argumenta da bi opravdali ulazak u Irak.
Prvi: Husein je bio povezan sa Al Kaidom. Ispitivanja javnog mnjenja pokazuju da su mnogi Amerikanci povjerovali riječima administracije o toj povezanosti, ali ona nije bila potvrđena dokazima. Dokazi koji su predočeni javnosti bili su krhki i pretjerani.
Drugi argument: zamjena Huseina demokratskim režimom kao način da se promijeni politika Bliskog istoka. Nekoliko konzervativnih članova administracije pozivali su na smjenu režima u Iraku dugo prije svoga stupanja na dužnost, ali te pozive nisu mogli da pretoče u realnu politiku tokom prvih osam mjeseci rada administracije. Poslije 11. septembra oni su brzo provukli svoju politiku kroz vrata koja su otvorili teroristički aktovi.
Buš je često govorio o smjeni režima i o “borbi za slobodu”, a njegove pristalice su kao primjer navodile ulogu američke vojne okupacije u demokratizaciji Njemačke i Japana poslije Drugog svjetskog rata. Ali, Bušova administracija je nepažljivo koristila istorijske analogije i prenebregla adakvatnu pripremu za efikasnu okupaciju.
Treći argument – spriječiti Huseina da napravi oružje za masovno uništenje. Većina zemalja se saglasila da je Husein više od 10 godina ignorisao rezolucije Savjeta bezbjednosti UN. Osim toga, prema jednoglasno usvojenoj Rezoluciji 1441, breme dokazivanja palo je na Huseina.
Iako je kasnije, kada inspektori nisu našli oružje za masovno uništenje, postalo očigledno da je Buš pogriješio, mišljenje da ga je Husein imao dijelile su druge zemlje. Moguće da su zahvaljujući razboritosti inspektori i dobili koliko-toliko na vremenu, ali nije griješio samo Buš.
Buš je jednom rekao da će ga istorija opravdati i uporedio sebe sa predsjednikom H. Trumanom, koji je zbog korejskog rata sa funkcije otišao sa niskim rejtingom, a danas ga pozitivno doživljavaju. Hoće li istorija zaista biti toliko blagonaklona prema Bušu?
Trumanov biograf Dejvid Mekalou upozorava da istoričari, prije nego što budu u stanju da realno ocijene ovog ili onog predsjednika, treba da sačekaju da prođe 50 godina. Ali, deset godina poslije odlaska Trumana sa dužnosti, Maršalov plan i NATO već su posmatrani kao ozbiljni uspjesi. Bušu nedostaju drugi uspjesi koji bi kompenzovali njegovo loše rukovođenje u Iraku.
Istorija je sklona da se loše odnese prema onima koji su loše sreće, ali istoričari ocjenjuju vođe i po uzroku te njihove sreće. Dobar trener analizira igru svog i suparničkog tima da bi izvukao pouku iz grešaka i korist od “sreće”. Budući istoričari će, vjerovatno, okriviti Buša zbog pogrešnih procjena.
Čak i ako se u toku sljedećih 10 godina situacija na Bliskom istoku popravi zbog nekih nepredviđenih događaja, budući istoričari kritikovaće to kako je Buš donosio odluke i širio rizik i troškove svojih akcija. Jedna je stvar povesti ljude u planinu, a sasvim druga voditi ih na ivicu provalije.
Bonus video:
