LJUDSKA PRAVA

Mjerenje nade

Ukoliko se biračima ne ukaže na pozitivni uticaj koji ima njihova velikodušnost, oni će se neizbježno fokusirati na domaće probleme. Jedna jedina priča, bilo da je istinita ili ne, o zloupotrebi male količine sredstava za pomoć često može da zasjeni cijeli niz uspješnih projekata
1 komentar(a)
siromaštvo, Foto: Arhiva Vijesti
siromaštvo, Foto: Arhiva Vijesti
Ažurirano: 12.02.2013. 09:39h

Za posljednjih 15 godina, kvalitet života najsiromašnijih ljudi na svijetu se popravio brže nego i u jednom prethodnom periodu, ali sam uvjeren da će u narednih petnaest godina ovaj proces biti još brži. Na kraju krajeva, ljudsko znanje se stalno razvija.

To možemo vidjeti na konkretnom primjeru razvoja i smanjenja cijene novih medikamenata poput ljekova za tretman HIV-a i generacije novih sjemena koje siromašnim poljoprivrednicima omogućavaju da povećaju prinose.

Kada se ovakva sredstva jednom pojave, ona više ne mogu nestati – samo se unapređuju. Skeptici ističu da nova dostignuća te ško dolaze do ljudi kojima su potrebna. Ovdje je od prevashodnog značaja inovativno mjerenje dostignuća države i filantropa. Taj proces – postavljanje jasnih ciljeva, odabir ispravnog pristupa, a zatim mjerenje rezultata kako bi se dobila povratna informacija i na taj način stalno usavršavao pristup – pomaže da obezbijedimo sredstva i usluge svima kojima će biti od koristi.

Od ključnog značaja su inovacije kojima bi se ukinula uska grla u procesu isporuke. Krećući se putem koji je davno započela parna mašina, napredak nije „osuđen da bude rijedak i nepredvidiv“.

Mi ga, u stvari, možemo učiniti uobičajenim. Iako sam optimista, nisam slijep prema problemima sa kojima se suočavamo, niti prema izazovima koje moramo prevazići kako bismo ubrzali ovaj proces u narednih 15 godina.

Dvije stvari koje me najviše zabrinjavaju su to što možda nećemo uspjeti da sakupimo finansijska sredstva potrebna za zdravstvene i razvojne projekte i što možda nećemo moći da se ujedinimo oko jasnih ciljeva za pomoć najsiromašnijima.

Dobra vijest je da ekonomije mnogih zemalja u razvoju bilježe rast što im omogućava da opredijele više sredstava za pomoć najsiromašnijim slojevima njihovog stanovništva. Indija, na primjer, postaje sve manje zavisna od pomoći i na kraju joj neće biti ni potrebna.

Neke zemlje poput Velike Britanije, Nor veške, Švedske, Južne Koreje i Australije povećavaju budžete za pomoć inostranstvu; druge, koje su čak važile za tradicionalne donatore, poput Japana i Holandije, opredjeljuju manje sredstava za pomoć drugima.

Kurs mnogih zemalja, uključujući Sjedinjene Države, Francusku, Njemačku i Kanadu, ostaje nejasan. Pomoć je ipak od ključnog značaja. Tako se ljudima iz najsiromašnijih zemalja pomaže da zadovolje osnovne potrebe.

Tim novcem se finansiraju inovacije u stvaranju novih sredstava i usluga, kao i njihova isporuka do onih kojima su namijenjeni. Nažalost, budžete za pomoć ugrožava fiskalna slabost gotovo svih razvijenih zemalja.

Ukoliko se biračima ne ukaže na pozitivni uticaj koji ima njihova velikodušnost, oni će se neizbježno fokusirati na domaće probleme. Jedna jedina priča, bilo da je istinita ili ne, o zloupotrebi male količine sredstava za pomoć često može da zasjeni cijeli niz uspješnih projekata.

Zamislite šta biste mislili o investiranju kada bi svaki članak koji pročitate bio samo o akcijama koje padaju, bez izvještaja o velikim uspjesima. Istorijski gledano, o pomoći se često raspravljalo iz ugla ukupne količine uloženog novca.

Međutim, sada kada preciznije mjerimo indikatore poput smrtnosti djece, ljudi iz jasnog ugla mogu da vide uticaj pomoći – da to znači razliku između, recimo, omogućavanja da ljudi imaju pristup lijekovima protiv HIV-a i puštanja da umru. Kada se stavi u ovakav okvir, postoje veće šanse da pomoć postane prioritet.

Ali da li će se svijet ujediniti oko jasnog niza ciljeva u sljedećih 15 godina? Ujedinjene Nacije počinju da planiraju nove ciljeve za godine nakon što 2015. istekne period Milenijumskih ciljeva razvoja.

Kao što je bio slučaj sa Milenijumskim ciljevima, naredni spisak ciljeva bi mogao pomoći da se ujedine grupe koje ovaj posao obavljaju, da se podsjete birači šta se pomaže njihovom velikodušnošću i da nam se omogući da vidimo gdje napredujemo u rješenjima problema siromašnih.

Uspjeh Milenijumskih ciljeva znači da postoji veliki interes da se oni prošire i da se u njih uključi širi set pitanja. Međutim, za mnoge od potencijalnih novih ciljeva nedostaje nepodijeljena podrška, a nametanjem velikog broja novih ciljeva – ili ciljeva koje nije lako izmjeriti - mogao bi se minirati zamah.

Milenijumski ciljevi razvoja su bili koherentni jer su bili fokusirani na pomoć najsiromašnijim ljudima u svijetu. Grupe koje je trebalo da rade zajedno na njihovom ostvarivanju bilo je lako identifikovati i bilo je moguće pozvati ih na odgovornost u vezi sa saradnjom i napretkom.

Kada se UN budu dogovarale oko važnih ciljeva poput ublažav a n j a klimatskih promjena, trebalo bi da razmotre da li bi različiti akteri i odvojeni proces možda bio najbolji za te napore. Napredak koji je svijet postigao u pomoći najsiromašnijima u posljednjih 15 godina je ona vrsta dobre vijesti koja se događa jednom u životu, tako da često nije uočljiva kao veliki zastoji poput izbijanja neke nove epidemije.

S vremena na vrijeme treba da se izmaknemo i proslavimo ono što je ostvareno uz prave ciljeve, neophodnu političku volju, velikodušnu pomoć i inovativna sredstva i načine njihove isporuke. Ovakva praksa sigurno je produbila moju posvećenost ovom poslu.

Copyrught: Project Syndicate 1995–2013

Preporučujemo za Vas