VIŠE OD RIJEČI

Pekić

Pa ipak, neka Pekić i Šobić oproste, ali za sada je jedino izvjesno da će Ceca dobiti Crnogorskog oskara!
102 pregleda 8 komentar(a)
Borislav Pekić, Foto: Borislavpekic.com
Borislav Pekić, Foto: Borislavpekic.com
Ažurirano: 10.02.2013. 11:09h

“Ulica Borislava Pekića”. OK, nije Podgorica Peking, pa da je nemoguće provjeriti takvu stvar, ali ja sam mislio da u ovom gradu postoji ulica koja nosi ime jednog od najvećih južnoslovenskih pisaca druge polovine XX vijeka, koji je mjestom rođenja, spojen baš sa ovim gradom. Vjerovao sam da je to normalno – ali vjerovanje u takvo što, tzv. normalnost, nije baš pametan pristup ovdašnjim stvarima. Jer, dok slušate priče o osnivačima dičnih pustinjskih država koji će, po svemu sudeći, dobiti svoju ulicu u crnogorskom glavnom gradu, pa se prisjetite ko se sve već nalazi u tom registru besmrtnih – jer, spisak gradskih ulica jeste jedna vrsta takvog spiska – ipak se morate začuditi da pisac monumentalnog “Zlatnog runa” takvu počast, po aktuelnim gradskim vlastima, nije zaslužio. Uprkos svojim cjeloživotnim relacijama prema Crnoj Gori...

Primjerice, Pekić je uvijek isticao da su ga angažmani za Lovćen film “održali” u najtežem periodu njegovog života. Trebalo je imati petlju pa ponuditi bilo kakav posao bivšem “antidržavnom” robijašu. Govorio je da su mu jedino crnogorske filmadžije bez zazora davale posao i otkupljivale scenarije. I prilikom dodjele Njegoševe nagrade, najvećeg književnog priznanja koje je dobio u životu, govorio je o „crnogorskom gospodstvu“. Da bi se shvatili gabariti takvog komplimenta, dovoljno je pročitati rečenicu iz pisma prijatelju: „reč koja u mom rečniku komplimenata zauzima najviše mesto – gospodski“. Tokom sedamdesetih i osamdesetih, dok, sudeći prema pismima iz toga vremena, još ima problema da nađe izdavače, titogradski časopis Stvaranje, za urednikovanja Sretena Asanovića, zbog Pekića je imao i stalnu rubriku - „roman u nastavcima“. Tu smo čitali neke od prvih verzija Zlatnog runa, Crvenih i belih, Graditelja...

Ali, i mimo razloga koji su za Pekićevu ulicu u Podgorici svakako brojni, sama akcija je imala jednu važnu dimenziju. Pokazuje moć ovakvih, građanskih, neformalnih inicijativa. Bilo bi dobro u raznim povodima isprobati moć sličnih akcija, nezavisnih, građanskih, rođenih izvan birokratske hidre nomenklature DPS-a.

Čak smo u nekoliko dana imali dvije slične inicijative, slične utoliko što su rezultat aktivizma građana: pored ulice za Pekića, na sličan način je javno oblikovana ideja o nacionalnoj penziji za najvećeg crnogorskog šansonjera Miladina Šobića. Pa ipak, neka Pekić i Šobić oproste, ali za sada je jedino izvjesno da će Ceca dobiti Crnogorskog oskara!

U književnom smislu Pekić, i čitav taj krug pisaca (Kiš, Kovač, David) napravili su jedan od najvažnijih koraka u promjeni književne paradigme ocvale SFRJ. I ne samo u čisto litararnom smislu, već i promovišući jedan drugačiji vid književnog prijateljstva. Legendarni utorak kod Pekića, polemike, odbrana od podlih nasrtaja književne čaršije i ideološke falange, uvijek u gardu...

Čuveni susret Pekića sa Crnjanskim, u Beogradu, neposredno nakon što se najveći srpski pisac vratio u Titovu Jugoslaviju. U Udruženju književnika, Pekić mu se obratio sa „Gospodine Crnjanski“, na što je Crnjanski odmah odbrusio: „Ja sam drug“. „Ja sam još uvek gospodin“, kazao je Pekić i izašao iz prostorije.

Pekić je bio mag, nevjerovatan kreator – Zlatno runo je nemjerljiv podvig, pa majstorstvo koje pronalazite u pričama iz Novog Jerusalima, ili intrigantna knjiga Kako upokojiti vampira... Podsjećam čitaoce Arta, Vijesti su upravo Pekićevom Atlantidom zaključile ediciju Crnogorski roman. Oluja sa naočarima, čovjek za koga nikako niste mogli provaliti da li je otmjeniji ili mršaviji... I svakako – najveći vizantijski pisac XX vijeka.

Knjige Pekićeve korespodencije koje je brižljivo i temeljno priredila njegova supruga, gospođa Ljiljana Pekić, bacaju presudno svijetlo na to vrijeme, na tadašnje književne i druge igre i igrice. Tamo ćete pronaći i čudesno Mihizovo pismo, objavljeno u Savremeniku, jezikom Pekićevih junaka - tada je Mihiz pripremao „Korešpodenciju“, pa je bio „u formi“. Književna bravura prvoga reda, omaž jednoj građanskoj tradiciji i blistava književna opservacija, Mihiz u najboljem izdanju: „Da smo sa Vama dobili spisatelja od velike i retke sorte, ježevremeno evropejskog i balkanskog, golemog talenta, mudrog, rafiniranog, akribičnog, koji tako mnogo zna o nama, a tako malo liči na nas. Ali, ide vek, pa opredeljuje i raspoređuje. Vaše ćemo zdanije ugledati na jednom od najlepših trgova našega knjižestva, samo da nam se oči malko priviknu. Vi ste bar graditelj pa znate, kako krupna zdanija teško ležu u pejsaž.“

Na koncu, ova priča nije naivna. Ako ništa drugo, podsjetila nas je kako je i koliko “ozbiljna” ekipa koja vodi ovaj grad. No, znajući intelektualne moći i personalne pretenzije i prioritete ovdašnjeg gradskog šerifa, prije ćemo prošetati Cecinim trgom nego Pekićevom ulicom...