Kontraplan

Indijo, sestro!

Nepostojanje javnih debata u našim elektronskim medijima pouzdan je indikator stanja paralize jednog od osnovnih načela medijskog prostora
5 komentar(a)
Sulejman veličanstveni, Foto: Screenshot
Sulejman veličanstveni, Foto: Screenshot
Ažurirano: 20.01.2013. 11:46h

Koliko to treba megadžula internog besmisla da gajite, da ste sami sebi toliko dosadni, pa da se svakog dana, u istom terminu, poperite ispred malih ekrana? I to jedno sat, dva, minimum. Da se družite sa omiljenim likovima, vaše vlastite serije. Više nego sa bilo kojim članom familije, u prosjeku. Volite ih, znam. To je jače od Vas. Nu, zašto se isključujemo iz realnosti? Od čega bježimo ta dva sata? I to ne bilo đe, nego na najdalji mogući istok, uglavnom…Teror serijskih mamuta, od po 250 tupih epizoda, započet je početkom legendarnih 90-tih. Odjednom, došao je rat u okruženju, standard je pao, nije se izlazilo. Sankcije, devize…Valjalo je simulirati život. Bilo kakav. I počele su beskrajne serijske terapije za najšire masetine. Banalna primitivizacija. Kako tad – tako i dan danas. Tjah, rekosmo neđe ranije, da nema promjene postojećeg sistema vrijednosti sve dok se ne ukloni estradna forma komunikacije u medijima. Pa vi viđite ko je održava i njeguje…

Nepostojanje otvorenih javnih debata u našim elektronskim medijima pouzdan je indikator stanja paralize jednog od osnovnih načela medijskog prostora - pluralizma mišljenja. Malo je, skoro da ih nema, emisija u kojima se pretresa realnost, nešto tipa Pregleda nedjelje. Naravno, sa slobodnim uključenjima gledaoca (slušaoca), njihovim nimalo prijatnim komentarima... Dobro, smijemo li Mi danas, na 100-godišnjicu oslobođenja od Osmanlija, javno reći tj.zapjevati, koliko je to generacija naših predaka sanjalo dan slobode? Ili ćemo, sami sebi u bradu, promumljati da je taj i takav nacionalromantizam odavno izlizan? Potrošen za vrijeme posljednjih Balkanskih ratova (1991-1996), pogotovo? Hm, ne znam, starica mu jkama…

I baš u godini vrijednog jubileja, jedna inicijativa iz Plužina zavrijeđuje pažnju uvijek budne javnosti. Traže se dvojnici Sulejmana i Hurem. Oglas daje etno selo iz Plužina, Piva. Cool! Dobro je što su inicijatori ove manifestacije pretpostavili da će biti onih koji će je osuđivati. Podsjećaju nas da ne smijemo zaboraviti da smo dugo godina (?! – prim.a) bili pod turskom vladavinom i da smo primili dosta njihovih običaja, kako u hrani tako i u kulturi – poručuju organizatori Sultanijade. Jesmo li bili pod Rimljanima, Vizantijcima, Mlecima, Tvrtkom i Pircijom Birolijem? Jesmo. Jesmo li se kroz istoriju nakupili tuđih običaja, pogotivo u hrani i kulturi. Da. Plus naši narodni, slovensko/ilirski korpusi običaja. Da. Pa zašto onda, gospodo turistički radnici iz Plužina, zašto tražiti dvojnike Anadolcima? Možda u cilju razvoja multietničkog etno sela? Pojedemo i Mi po burek, no ne prećerujemo. Valjda.

Sasvim argumentovano se sumnja da na ovim našim prostorima postoji jedna vrsta opravdane istorijske frustacije. Šireg društvenog, transgeneracijskog, oboljenja. Naime, radi se odnosu petovjekovnog prisustva klasične istočne, azijske imperije, sa jedne strane, i porobljene, domicilne, proslovenske raje, sa druge strane. No, ta teška historijsko-antropološka suočavanja ostavimo kada se vidimo… Htjedoh reći da ima nešto vrlo duboko između nas, ovđe na ovoj geoširini i dalekih, istočnih/bliskoistočnih sistema. Običajni ćevapčići, između ostalog. To budite sigurni.

Potraga za anadolskim dvojnicima u srcu nedirnute Pive, dobar je primjer kao spojiti turizam, etno turizam i okorele istorijske činjenice. U cilju povećanja broja gostiju i smještajnih kapaciteta. Sam podatak da je jedna suverena zemlja pod okupacijom punih 416 godina, ledi krv u patriotskim žilama. Ako ih iđe ima. Svako drugo navođenje istorijski validnih podataka, grafikona i krivulja može nas odvesti k samo jednom pravcu . Ali, nismo se tamo uputili. Naša misija je, ipak, da u jednom demokratskom sučeljavanju mišljenja damo doprinos globalnoj “nedjelji borbe protiv primitivizma”, da u primjernoj međukonfesionalnoj areni zajedno ižjedemo konzervu globalnog mesnog nareska. Kriza je, stari. Ima se, može se.

A šta nam rade mladi, u međuvremenu? Nosioci vitalnih društvenih procesa. Mladi su ovđe, većinski, već beznadežno stari bez obzira na samo 25 godina životnog staža. Tradicionalna i mentalitetski poželjna inertnost u smjeru progresivnog društvenog aganžmana dodatno ih učvršćuje u stavu da se naukom ili politikom ne treba baviti. Barem ne u onoj mjeri koja može pokidati već postojeće nepotističke mreže u koje su upetljani oni tj. njihovi hranitelji. Nevjerovatno…svi očekuju da ih sistem korumpira. Radnim mjestom ili stambenom, betonskom kockom.

“Mama, stigao sam!”. Kraj je reklame osigurajavjuće planine. Prije toga, majka i sin, u jednoj od najtežih (nijemih) epizoda roditeljstva crnogorske majke 'Oće li mi ovo dijete zdravo doć' ? Bilo je neizvjesno, na momente maglovito, ali zahvaljujući osiguravajućem društvu, sin je putovao, putovao i zdravo je došao. Uf, svima nam je pao kamen sa srca kada se viđelo da je dijete dobro došlo. Danas, kada se svašta događa, kada svakakvoga svijeta ima…Samo neka su ova đeca zdravo! Pušti, časti ti!

(Mišljenja i stavovi objavljeni u rubrici "Kolumne" nisu nužno i stavovi redakcije "Vijesti")