Kako će izgledati svijet kroz par decenija? Sasvim je očigledno da niko ne zna sa sigurnošću, ali su neke stvari vjerovatnije od drugih. Kompanije i vlade moraju da zasnuju osnovane pretpostavke, jer će neke od današnjih investicija trajati duže od 20 godina. U decembru je Nacionalni obavještajni savjet (NIC) SAD objavila svoje prognoze: Globalni trendovi 2030: alternativni svjetovi.
NIC predskazuje izmijenjeni svijet u kome “ni jedna zemlja, bilo to SAD, Kina ili bilo koja druga velika sila, neće moći da postane centar regionalne hegemonije”. Ta pretpostavka odražava četiri “mega-trenda”: individualne mogućnosti i globalni rast srednje klase; difuzija vlasti od države ka neformalnim mrežama i koalicijama; demografske promjene izazvane urbanizacijom, migracijama i starenjem; povećanje tražnje za hranom, vodom i energijom.
Svaki trend mijenja svijet i “značajno poništava istorijski uspon Zapada koji je započeo 1750. godine, a takođe vraća težinu Aziji i predstavlja ulazak u novu epohu ‘demokratizacije’ na međunarodnom i nacionalnom nivou”. Sjedinjene Države ostaće ‘prve među jenakima’ uz pomoć meke i tvrde sile, ali će jednopolarnost biti okončana”.
Ipak, prognoziranje budućnosti uz pomoć ekstrapolacije tekućih kretanja nikada nije bilo potpuno tačno. Iznenađenja su neizbježna i NIC takođe daje definiciju game-changer (onaj koji mijenja igru), to jest rezultatima koji bi mogli da uklone osnovne trendove označenog kursa na najneočekivaniji način.
Prvi od takvih izvora nesigurnosti je svjetska ekonomija: da li će nestalnosti i neravnoteže dovesti do kraha ili će li veća multipolarnost dovesti do veće stabilnosti? Osim toga, da li će vlade i institucije moći dovoljno brzo da se adaptiraju na izmjene ii će njima biti ugušeni?
Uz to, dok se broj međudržavnih konflikata bude smanjivao, unutrašnji sukobi u nekim regionima (Bliski istok, Afrika, Južna Azija) koje su izazvali mladi, politika identiteta i deficiti resursa, biće nastavljeni. To nas dovodi do još jednog potencijanog game-changer-a: regionalna nestabilnost nastaviće da ograničava ili pojačava globalne prijetnje.
Takođe, postoji mnogo pitanja koja se tiču uticaja novih tehnologija: hoće li one dodatno komplikovati konflikte ili će biti na vrijeme stvorene, hoće li biti široko dostupne da bi rješavale probleme izazvane rastom broja stanovnika, brzom urbanizacijom i klimatskim promjenama?
Posljednji game-chenger biće buduća uloga Amerike. Prema analizi NIC-a, zahvaljujući višestranoj prirodi američke moći, Amerika će u susret 2030. najvjerovatnije zadržati mjesto globalnog lidera uporedo sa drugim velikim silama, čak i ako je Kina, kako mnogi smatraju, ekonomski prestigne, možda negdje oko 2020. godine.
“Mogućnost da SAD budu zagušene rastućim potrebama”, prema tvrdnjama NIC-a, “veća je od rizika da ne ostanu na mjestu vodećeg svjetskog političkog lidera”.
Da li je ovo dobro ili loše za svijet? Prema NIC-u, “kolaps ili iznenadno povlačenje SAD sa vlasti, najvjerovatnije bi dovelo do dugotrajnog perioda globalne anarhije” bez "bilo kakvog stabilnog međunarodnog sistema ili vodeće sile koja bi bila sposobna da zamijeni Sjedinjene Države".
U NIC-u su sa predstavnicima obavještajnih službi i službenicima više od 20 zemalja analizirali starije verzije svog projekta i ispostavilo se da se ni u jednoj od novih svjetskih sila nije pojavila revizija odnosa prema vladavini nacističke Njemačke, imperijalnog Japana ili SSSR-a. Ipak, odnosi tih zemalja sa Sjedinjenim Državama nisu jednoznačni.
Oni imaju koristi od svjetskog poretka na čelu sa SAD, ali su često i uzmenireni zbog američkog neuvažavanja ili jednostranosti. Jedan od pozitivnih momenata multipolarnog svijeta jeste smanjenje uticaja SAD; ipak, jedino što može biti gore od međunarodnog poretka sa američkom podrškom jeste odsustvo bilo kakvog poretka.
Pitanje uloge Amerike u pomoći da se do 2030. sazda bolji, “mekši”, svijet dobilo je ozbiljne implikacije po Baraka Obamu pošto je drugi put postao predsjednik SAD. Svijet se suočava sa novim setom transnacionalnih problema koji uključuju klimatske promjene, međunarodni terorizam, sajber bezbjednost i pandemije. Rješavanje svih tih pitanja zahtijeva saradnju.
Obamina strategija nacionalne bezbjednosti 2010. godine pretpostavlja da su SAD dužne da misle o vlasti kao igri u kojoj si u plusu, a ne nuli. Drugim riječima, u nekim slučajevima moćna Kina biće korisna za SAD (i cijeli svijet). Na primjer, za SAD bi bilo korisno kad bi Kina povećala sposobnost da kontorliše svoje (najveće u poređenju s drugim zemljama) emisije štetnih gasova.
Američka državna sekretarka Hilari Klinton poziva se na spoljnu politiku Obamine administracije kao na “pametnu snagu” koja u sebi spaja sredstva meke i tvrde sile i takođe tvrdi da treba da govorimo ne o “multipolarnosti”, već o “multi-partnerstvu”. Osim toga, u izvještaju NIC-a se kaže da bi Amerikaci trebalo više da nauče na koji se način vlada kako sa, tako i nad drugim državama.
Treba napomenuti da je u pitanjima koja proističu iz međunarodnih vojnih odnosa, razumijevanje načina izgradnje saveza i balansiranja silom odlučujući faktor. Međutim, čak i najbolji vojni sporazumi malo će pomoći u rješavanju novih transnacionalnih problema koji ugrožavaju bezbjednost miliona ljudi, ili bar u istoj mjeri kao tradicionalne prijetnje.
Liderstvo u takvim stvarima će zahtijevati saradnju, institucije, kao i stvaranje javnog dobra od kojeg bi svi mogu imati koristi i iz kojeg niko ne bi mogao bit isključen.
U izvještaju NIC izveden je istinit zaključak da je nemoguće sa sigurnošću predvideti kako će svijet izgledati 2030. godine. A hoće li se razvijati po dobrom ili lošem scenariju djelimično zavisi od politika koju vodimo danas.
Copyright: Project Syndicate, 2013.
Bonus video:
