više od riječi

Tunel

„Lako je njemu da lupa ovakve gluposti, da nagrdi grad“, gnjevno kaže stariji gospodin. „Kada ova vlast ode, kad god se to desilo, on sigurno neće živjet u Podgorici.“
83 pregleda 6 komentar(a)
Gorica protest, Foto: Luka Zeković
Gorica protest, Foto: Luka Zeković
Ažurirano: 29.12.2012. 19:01h

Ima nekog zaista osobenog ludila u čitavoj ovoj priči oko tunela kroz Goricu. Stvar je toliko izvan elementarne logike, da je odmah jasno da je riječ o svojevrsnom inaćenju jedne poražene persone, koja, usljed gravitacije bliskog političkog kraja, prelazi u rat fantazmima... Tunel kroz Goricu jeste mjera jedne bolesne imaginacije, fantazam kojim se pokušava platiti iluzija o sopstvenoj (neokrnjenoj) moći.

Mnogi se nadaju – da će i tunel postati stvarnost kao onih pet obećanih bazena. Ali... Bojim se postoji neka vrsta Marfijevog zakona za političare koja bi mogla da glasi – da nikada neće ispuniti nijedno dobro obećanje, ali hoće bilo koje loše... To je, u svakom slučaju, gore čak i od onoga političara (kakva je većina) koji ne ispunjava niti jedno, ni dobro ni loše, obećanje...

Tako i Mugoša: obećao je bazene koje nećemo gledati, ali, ovaj tunel? Ideja je toliko odvratno glupa da se bojim da joj je to i najveći adut. U svijetu u kojem je Mugoša moguć stvari tako funkcionišu. Što je nešto gluplje i besmislenije, to mu je egzistencija izvjesnija...

Drugim riječima - priča sa tunelom ulazi u iracionalnu fazu. To vam je ona situacija kada je Moć sve arogantnija (i tuplja) što su argumenti protiv korektniji ili razboritiji. Ovo liči na upravo takvo nezrelo, provincijalno odmjeravanje snaga – Nećete tunel, e ima da ga bude...

Opet, možda bi zabavan kraj bio da gradonačelnika-uličara i (sudski) potvrđenog obmanjivača, pamtimo po fiks ideji o tunelu. Da ostane, kao neka vrsta gradskog oriđinala, lude opsjednute jednom idejom – da probije Goricu. Da ga u budućim decenijama ljudi pominju prije svega kao neostvarenog tuneloljupca.

Ne daj bože da se čovjek dohvati psihoanalitičkog ključa: tek bi tu nastradao. Doduše, Mugi je psihoanalitički zicer – kao neka vrsta raskošne zbirke, antologije svih mogućih kompleksa i prikraćenosti. Koje onda oblikuju ovakvu egzistenciju. Greote, što mu je sve u glavi, dobro uopšte funkcioniše... Tu bi se i Frojd (iz mlađih dana) umorio.

Građanska inicijativa je ona druga (i drugačija) strana priče. Reakcija dobrog dijela Podgoričana mogla bi da pokrene duh konsenzusa u ovom gradu. Kao što se onda desilo sa Tarom. Još nisam sreo osobu kojoj se sviđa ideja o tunelu. Mada to tzv. gradonačelnika zasigurno ne uznemirava. Rakcija slobodnih ljudi uvijek začudi tirane – oni ne razumiju ništa o slobodi, zanima ih samo prisila.

Tunel je u svakodnevnom jeziku, i graditeljski i metaforički, vrlo frekventna figura. U tunelima se ljudi kriju (famozni tuneli Tora Bore na granici Avganistana i Pakistana), a tunel se priziva i za pjesničko imenovanje osobenih puteva saznanja (tuneli svijesti), u Sabatovom genijalnom kratkom romanu tunel je slika dubine i tame koje mijenjaju naše osjećanje i mišljenje, u mnogim filmovima tunel je bio način da se pobjegne iz zatvora (obrati pažnju, Mugi), poput „Iskupljenja u Šošenku“, recimo, a nerijetko imamo i filmske tunele za pljačku banaka...

Jedno podgoričko djetinjstvo moralo je biti obilježeno i mitologijom (stare) Sozine, ona legendarna putovanja u Sutomore, „na obdan“, a more je odmah poslije (velikog) tunela.

Ali, ovdje je vjerovatno primjerenija „šifra“ onaj neobični film Dejvida Linča Izgubljeni autoput (1997) – sjećate se, izgubljeni autoput iz naslova ne postoju u realnoj geografiji, on je mentalna igra, pribježište jednog ličnog ludila – možda i ovaj tunel (iz naslova) na svu sreću, ne postoji u stvarnosti, ali, na nesreću, postoji u umovima jedne živopisne elite i njene „javnosti“. Koja vjeruje u svaku Glupost jednog sutonskog vezira, uličnog batinaša i (sudski) dokazanog manipulanta.

Tu je i formulacija „svjetlo na kraju tunela“. Ona bi odgovarala čitavoj 2012. godini: bila je to godina-tunel. Kroz mračnu planinu. Bez svjetla na kraju tunela. Možda zato ljudi ovu neostvarenu apokaliptičnu godinu tako rado prate u prošlost...

***

Jutarnja kafa u jednom podgoričkom kafiću. Glasan dijalog za stolom.

„Lako je njemu da lupa ovakve gluposti, da nagrdi grad“, gnjevno kaže stariji gospodin. „Kada ova vlast ode, kad god se to desilo, on sigurno neće živjet u Podgorici.“

„Kako to“, veli ovaj drugi, nešto mlađi. „Otkud ti znaš da neće živjeti u Podgorici?“

„Viđi, živjeće ili u inostranstvu, ako bude dovoljno hitar i dalekovid, ili u Spužu ako to ne bude...“

Nije važno što nisu izgovorili ime „junaka“ njihove priče. A to i jeste nevolja ovoga grada: svaki Podgoričanin bi lako razabrao o kome pričaju...