Koliki je procenat crnogorskih građana i građanki koji se slažu da Crna Gora bude neutralna država? Na to pitanje ne znate odgovor, a možda ga, da nema najava o formiranju Pokreta za neutralnost Crne Gore, nikada ne bi ni saznali. To neznanje je strateško za one koji su ga svojim djelovanjem omogućili, a rezultat je jedne dobro planirane, višegodišnje političko-psihološke operacije.
Naime, promišljanje crnogorske spoljne politike je već godinama, sa jasnom namjerom, hegemonizovano od strane diskursa o NATO-u. Štampaju se na račun poreskih obveznika i besplatno kroz dnevnu štampu distribuiraju površni, a često i smjehotvorni, pamfleti koji promovišu članstvo.
Istraživanja javnog mnjenja u pažljivo planiranim intervalima saopštavaju koliki je procenat građana i građanki za ulazak Crne Gore, a koliko je protiv. Organizuju se radionice, savjetovanja, karavani, tribine, televizijske emisije, ponekad i sa prisustvom žestoko marginalizovane protivničke strane.
Poenta je, međutim, da čak i kada bi protivnici ulaska u NATO imali obezbjeđene ravnopravne uslove za jednu razumnu i argumentovanu debatu širokih, demokratskih razmjera (što je u današnjoj Crnoj Gori nemoguće), i pored toga bi bili u daleko slabijoj poziciji startnoj poziciji.
Naime, poput mentalne dimne zavjese, diskurs o NATO-u je već manipulativno instaliran kao kontekst u okviru kojega se ocjenjuju sve moguće buduće odluke. Bili vi za ili protiv ulaska Crne Gore u NATO, vi ste prinuđeni da o NATO-u govorite, i samo o NATO-u.
Stvara se privid da izvan NATO-a ne postoji nijedna spoljnopolitička opcija o kojoj bi se moglo razložno, i sa pozicije interesa velike većine crnogorskih građana i građanki, promišljati i odlučivati.
To, međutim, nije istina i predstavlja ideološku mistifikaciju koja može grubo da naruši budući razvoj i političku stabilnost Crne Gore.
Kada se sagleda iz jedne holističke, humanističke i nadasve iskrene perpektive, ulazak u NATO se otkriva kao ono što jeste: zastupanje jednodimenzionalnog političko-ratničkog ekstremizma. NATO naime nije jedina koalicija za kolektivnu bezbjednost u Evropi.
Naravno, on se kao takav ideološki nameće od strane čitavih armija dobro plaćenih lobista, političara-manipulatora (u Crnoj Gori, posebno od strane vrhuške režimske koalicije tj. uigranog tima "1+3"), nevladinih aktivista i pratećih intelektualca.
U Evropi postoji još jedna slična koalicija: Organizacija dogovora o kolektivnoj bezbjednosti (CSTO). Ona, baš kao i NATO, nudi bezbjednosne garancije svojim članicama, a jedina je razlika ta što u NATO-u glavnu riječ vodi SAD, dok je u CSTO-u u dominantnoj poziciji Rusija.
Ista je to militaristička družina, spremna da žrtvuje elementarna prava čitavih populacija zarad geopolitičkih interesa svojih država-vodilja. Prema tome, pravi miroljubivi odgovor, autentični treći put za multietničku i malu državu kakva je Crna Gora je jasan. Ni NATO, ni CSTO. Odgovor je neutralnost.
Zašto bi mala i multietnička država trebalo kao osnovu spoljnopolitičkog djelovanja da odabere neutralnost?
Pa, baš zato što je mala i multietnička. Ulazak u bilo koji vojni blok sa mnogo većim i moćnijim državama, pa makar formalni način odlučivanja bio konsensus, predstavlja jasnu prijetnju za primarne interese njenih građana i građanki jer se degradira sloboda odlučivanja o sopstvenim prioritetima.
Većina crnogorskih građana i građanki nije vjerovala da mogu biti ravnopravni u dvočlanoj konfederaciji sa Srbijom, pa kako onda sada mogu povjerovati u ravnopravnost sa 28 članica NATO-a ili 6 članica CSTO-a? Uz to, ideolozi agresivne i ofanzivne ekspanzije NATO-a vide ovaj vijek kao vijek sukobljavanja „civilizacija“, pa bi u žaru svojih krstaških pohoda lako mogli da zapale i Crnu Goru u kojoj u miru žive pripadnici upravo tih „civilizacija“.
Poznato je, ali se i Crnoj Gori prećutkuje, da NATO nema nikakvu kredibilnost u dugoročnom rješavanju etničkih sukobljavanja. Iako su u NATO-u od 1952. godine, NATO nije uspio da izmiri grčke i turske interese na Kipru, zabetonirao je međuetnički jaz u Bosni i na Kosovu, a kamoli se može nadati uspjehu u Avganistanu, Libiji ili nekoj od budućih tačaka kolonijalnog osvajanja za Đukanovićevo društvo iz Porto Montenegra.
Čak je i NATO-v omiljeni saveznik, avganistanski predsjednik Hamid Karzai uporedio ponašanje tog saveza sa ponašanjem „okupacione armije“, a nedavno ga i okrivio za rast korupcije i teror nad civilnim stanovništvom. Vođenje rata za mir se uvijek završi stvaranjem još dugovječnijih problema za obične građane, a NATO ima samo taj softver. Toliko barem treba da smo naučili iz nedavne prošlosti.
Sa druge strane, neutralnost podrazumijeva spoljnopolitička uvjerenja i djelovanja koja u prvi plan stavljaju saradnju, solidarnost i mir. Crna Gora kao neutralna država obavezala bi se da ne bude članica nijednog vojnog saveza i da ne učestvuje u ratovima. Takođe, zabranila bi stacioniranje stranih trupa na svojoj teritoriji i odmah ukinula ponižavajuće SOFA i član 98 ugovore sa SAD.
Što se tiče međunarodnih misija sa mandatom Ujedinjenih nacija, odluke bi se donosile od slučaja do slučaja i tražila bi se potvrda na referendumu od građana i građanki. Zar nije pravično da, kad već za misije plaćaju od svojih ionako mizernih plata i šalju svoje najbliže u zone velikog rizika, imaju pravo da o učešću u njima i odlučuju?
Važna stvar je, takođe, da se izbjegne bilo kakav automatizam u spoljnoj politici jer bi to značilo prihvatiti prevlast iracionalnog i nedemokratskog. Poznato je na primjer da je upravo automatizam vojnih saveza pretvorio jedan regionalni sukob između Austro-Ugarske i Srbije u svjetski rat sa neizmjerivo pogubnim posljedicama za Evropu i cijeli svijet.
Pored toga, najsnažniji argument za neutralnost Crne Gore jeste moralni autoritet koji ovakvom svojom odlukom država stiče u međunarodnoj zajednici. Neučestvovanjem u vojnim savezima i ratovima koje oni vode, Crna Gora, a prvenstveno njena diplomatija, stiče mogućnost da postane važan faktor u pregovorima i traženju mirnih i kompromisnih rješenja svjetskih konflikata.
Svi ratovi se moraju završiti za pregovaračkim stolom. A crnogorske diplomate, naravno poslije smjene sadašnje garniture koja je zarad lobističkih privilegija spremna da se odrekne javnog interesa, mogle bi upravo u ovakvim pregovorima da odigraju ključnu ulogu.
Ovih se dana na primjer jedna kredibilna neutralna diplomatska ekipa traži u Siriji jer je taj rat nemoguće riješiti vojnim sredstvima.
Prilika za dokazivanje diplomatske umješnosti bi sigurno bilo dosta, a Crna Gora bi se opet mogla dičiti diplomatama svjetskog glasa i ugleda. U isto vrijeme, crnogorski građani i građanke bi zadržali kontrolu nad svojom spoljnopolitičkom sudbinom. Nije li upravo to razlog što građani i građanke neutralnih država u Evropi u velikoj većini insistiraju da se, i pored jakog pritiska SAD, neutralnost zadrži?
Autor je profesor političke psihologije i psihoanalize na Univerzitetu Crne Gore
Bonus video:
