VIŠE OD RIJEČI

Tramvaj

Ako vas razočara rasplet sa podgoričkim tramvajem, uvijek možete odgledati legendarni film “Tramvaj zvani želja”
145 pregleda 11 komentar(a)
Mostovi Podgorica, Most Podgorica, Foto: Vesko Belojević
Mostovi Podgorica, Most Podgorica, Foto: Vesko Belojević
Ažurirano: 08.12.2012. 16:21h

Tramvaj zvani želja…

Iskreno, volio bih se provozati podgoričkim tramvajem. Recimo, linija ide od Bloka, sredinom bulevara (taman da se sklone one rešetke), pa do Starog aerodroma. Bila bi to zanimljiva linija. Valjda u jednoj ekološkoj državi nije nevažno ni to što je tramvaj ekološki prihvatljivihji od drugih „sredstava javnog prevoza“. Doduše, tačno je da su evropski gradovi tramvaje uvodili prije stotinak, pa i više godina, ali, ne budimo zakerala – to i jeste mjera našeg zaostatka za tzv. normalnim svijetom. Na žalost, sa ovakvim gradonačelnikom i ovakvom vlašću prije ćemo do rikši, nego do tramvaja, pa, ipak, njih, časne rikše, mislim, nisu stavili u zakon. A mogli su staviti ne samo rikše, već i cepeline (dirižable), ili leteće balone, trolejbuse... A betmobile, što da ne? Možda, jednom, sve je moguće ako se dovoljno zabavljate dok se igrate države i vladanja. Na koncu, zakoni proizvode fikciju, a ovaj aktuelni primjer samo je odviše bukvalna potvrda toga.

U biti, ovaj naš tramvaj je priča o tome koliko je evropeizacija u Crnoj Gori fikcija, odnosno, mnogo više puko kolonijalno prepisivanje zakona, nego li smisleno usvajanje nekih civilizacijskih vrijednosti. Imamo, ogoljeno je to ovakvim bizarnim detaljima, puko mehaničko podražavanje, birokratsku lakirovku, umjesto evropeizacije koja bi, prije tramvaja trebalo da dovede i odgovarajuću građansku svijest, način mišljenja i ideju o odgovornosti. Ovdje je sva ta evropska priča sa aspekta vlasti stvarna taman koliko i tramvaj bilo gdje, na potezu od Ulcinja do Bijelog Polja.

Naravno, kao i uvijek u sličnim prilikama, tek je “odbrana” (prije - “vađenje”) ovakvog zakonskog akta bila zabavna. Možda bude jednom, pa da pripremimo odgovarajuće akte. Možda je trebalo usvojiti i zakon o državnom svemirskom programu, “ko vam garantuje da i to neće jednom da bidne”?

Ako vas razočara rasplet sa podgoričkim tramvajem, uvijek možete odgledati legendarni film “Tramvaj zvani želja”, po dramskom tekstu Tenesi Vilijamsa. Sjećam se jedne zanimljive predstave u tramvaju, sredinom osamdesetih, u Beogradu. Eksperiment rediteljke Lj. Todorović koji je prisutne silno oraspoložio. Ako ste pravi Crnogorac (pa ne volite da putujete) najbliže iskustvo sa tramvajima do sad ste imali kad pjevušite onu Šobićevu pjesmu u kojoj se “klinci kače na tramvaje”, ili tako nekako...

A volio bih se provozati podgoričkim tramvajem, velim, i mnogo je lijepih razloga za to. Makar taj naš tramvaj i ne izgledao kao onaj iz San Franciska, vjerovatno najslikaniji tramvaj u američkom filmu.

Znam i koga ne bih volio sresti u podgoričkom tramvaju (zvanom želja). Političare sigurno ne bih sreo – oni imaju vozače, a kao što vidjesmo ovih dana, ovdašnji vozači imaju sve više zaduženja, katkad i opasnih...

Svakako ne bih volio sresti u tramvaju popa koji prijeti da će se skinuti zbog Ranka. Zar se može skinuti mantija ako ste sveštenik? Zar je to tek puka uniforma? Ja sam kao naivni ateist vjerovao da je to neki duhovni izbor, svijest koja se uglavnim gnuša nasilja. A ono, popu malo fali da se skine. Pa da krene redom. Nadam se da nema automat. Da je ta mantija svjetonazor, hoću reći, ne bi se mogla skinuti tako tako. Uostalom, taj koji bi skinuo mantiju zbog Ranka, skinuće je sjutra i ko zna iz kakvog još razloga. Devedesetih su popovi masovno skidali mantije. A to nikada ne izađe na dobro. Ali takvi se valjda ne voze tramvajem. Preferiraju tenk, pretpostavljam.

Ne bih volio sresti ni udvoričke intelektualce, ali, valjda se ni oni ne bi vozili tramvajem. Oni vole da hodaju, možda „nalete“ na onoga koji ih inspiriše.

Uzalud zamišljam. Na moju žalost, Podgorica nikada neće imati tramvaj, ili elementarno kvalitetan gradski prevoz – jer je ovdašnji socijalni ideal da svi imaju kola. I u šetnju oko zgrade da se ide samo automobilom.

A bila bi to lijepa vožnja – s kraja na kraj Podgorice. Danas, dok to zamišljam, želim da se u pozadini čuje i magični piano Dejva Brubeka. Love Walked In. Majstor je otišao zajedno sa Nimajerom. To je odista dobro društvo za odlazak bilo kuda, pa i na onaj svijet.

No, uzalud imaginacija – taj tramvaj je samo metafora koja dočarava koliko je reazličita stvarnost u našim zakonima i u našim životima. Ako je to tako, ovaj tramvaj nije prevozno sredstvo – već dijagnoza. Ili, kao u mom slučaju – fantazija.

Doduše, nije tramvaj jedina stvar koju imamo u zakonima, a nemamo je u stvarnosti. Zar nije i borba protiv korupcije nalik ovom podgoričkom tramvaju? Ili rat sa organizovanim kriminalom? Ima ih u zakonu, ali ih nema u realnosti. Sve su to naši tramvaji. Funkcionišu samo u fantaziji...