Nigdje nevolje koje održavaju rat i nasilje nisu tako očigledne kao danas u Palestini.
Međutim, svjetski političari i dalje okolišaju oko tog problema, umjesto da se sa njim suoče. Nedavno smrtnonosno nasilje u Gazi je samo najnoviji dokaz da je narodu koji živi pod okupacijom i opsadom potreban politički horizont, a ne samo obustava vatre: argumenti u prilog nezavisnoj državi Palestina nikad nisu bili ubjedljivi kao danas.
Palestinski predsjednik Mahmud Abas je nastavio da traži glasanje o priznavanju Palestine u Generalnoj skupšini Ujedinjenih nacija uprkos pritisku, obećanjima i prijetnjama Izraela i nekih njegovih zapadnih saveznika. Umjesto da idu preko UN, Palestinci bi, prema tim sagovornicima, trebalo da i dalje zavise od asimetričnih pregovora koji nisu ponudili nikakvo rješenje.
Glasanje u UN ove nedjelje (koje će se podudariti da Međunarodnim danom solidarnosti sa palestinskim narodom) neće donijeti Palestini punopravno članstvo. Unaprijediće njen status u onaj koji se može uporediti sa statusom Vatikana, što će omogućiti njenim političkim liderima da optužbe za ratne zločine protiv izraelskih lidera iznose pred Međunarodni krivični sud u Hagu.
Cionisti u Palestini su se veselili 1947. godine, nakon što je Generalna skupština UN glasala za podjelu na jevrejsku i arapsku državu. Ironija je u tome što, dok rakete iz Gaze padaju na periferiju Tel Aviva, oni Izraelci koji su slavili su podjelu, i njihovi potomci, ne uviđaju značaj ispunjenja drugog dijela plana o podjeli.
Istina je da Palestinci, koji su činili ogromnu većinu stanovništva i posjedovali veći dio teritorije, nisu bili zadovoljni planom o podjeli, prema kojem su dobili 46 odsto Palestine. Danas, Palestinci traže državu na samo 22 odsto teritorije koja je bila dio Palestine dok Izrael nije jednostrano zauzeo oblasti puno veće od onih koje su mu pripale Rezolucijom 181 Generalne skupštine UN 1947.
Zahtjev za osnivanje nezavisne Palestine duž granica iz 4. juna 1967. je u skladu sa međunarodnim pravom. Savjet bezbjednosti UN je u novembru te godine odlučio da je „pripajanje teritorije ratom“ neprihvatljivo. Sljedeće rezolucije Savjeta bezbjednosti i međunarodni ugovori su podržali taj princip.
Nezavisna Palestina zasnovana na granicama iz 1967. je upravo ono na šta poziva američki predsjednik Barak Obama. Slično, i Evropska unija se odavno zalaže za rješenje u vidu dviju država, pri čemu bi Palestina bila uspostavljena na teritorijama koje je Izrael okupirao 1967.
Kao što je Abas rekao, predstojeće glasanje u Generalnoj skupštini nema za cilj da deligitimiše Izrael. Ono će uslijediti nakon deklaracije Palestinskog nacionalnog savjeta 1988. o osnivanju palestinske države pored Izraela. Takođe slijedi nakon Arapske mirovne inicijative, usvojene na samitu Arapske lige u Bejrutu 2002. godine (na koju Izrael još nije odgovorio).
Inicijativa Arapske lige, koju je odobrila u Organizacija islamske konferencije, prihvata rješenje o dvije države duž granica iz 1967, ali ide i korak dalje, pozivajući na „pravedno“ i „dogovoreno“ rješenje nezgodnog pitanja palestinskih izbjeglica. Usvajanjem termina „dogovoreno“, Palestinci, Arapi i druge države sa muslimanskom većinom su prihvatile da Izrael neće priznati neotuđivo pravo palestinskih izbjeglica na povratak u svoje domove. To bi trebalo da ublaži strah Izraelaca da će pravo na povratak okončati postojanje Izraela kao jevrejske države.
Abas ide u Njujork sa jednim još važnijim adutom u rukavu. Nedavno brutalno nasilje Izraela u Gazi je ujedinilo Palestince koji su bili politički podijeljeni. Lideri Abasovog pokreta Fatah, koji kontroliše Palestinsku upravu na Zapadnoj obali, i Hamasa iz Gaze, redovno su se sastajali kako bi primijenili egipatsko-katarski plan o pomirenju. Oslobođeni su svi politički zatvorenici na obje strane a visoka delagacija Fataha je upravo završila posjetu Gazi.
Zvaničnici Hamasa, uključujući Mahmuda Ramahija, lidera bloka u Palestinskom nacionalnom savjetu, javno su podržali inicijativu za priznavanje u UN. Prema Musi Abu Marzuku, zamjeniku lidera Hamasa, njegov pokret se ne protivi Abasovoj diplomatskoj inicijativi.
Nezavisna i slobodna Palestina, zajedno sa bezbjednim i sigurnim Izraelom, plan je sa kojim se slaže čitav svijet. Palestinci su pokazali da su voljni da prihvate manje i dogovorene razmjene teritorije i biće otvoreni za kreativne ideje za rješavanje problema Jerusalima, moguće u skladu da parametrima koje je postavio predsjednik SAD Bil Klinton na kraju svog drugog mandata.
Ono što je sada potrebnije neko ikad je politička volja da se mirovnom procesu da ozbiljan podstrek. Obama, oslobođen od izbornih stega, i međunarodna zajednica, trebalo bi da daju šansu mirnim naporima Palestinaca. Argument za nezavisnu Palestinu nikad nije bio tak jasan. Glas za priznavanje palestinske države je glas za mir.
Bonus video:
