Stav novinara

Korlet razočaran novinarima koji ne vide med i mlijeko

„Za jednog investitora je izvanredna mogućnost da može sjesti sa premijerom i reći mu – hajde da mi sada dogovorimo poresko i radno-pravno zakonodavstvo Vaše države“- to je sam Korlet prije godinu dana rekao kanadskom magazinu „Toronto Life“
14 komentar(a)
korlet, Foto: Boris Pejović
korlet, Foto: Boris Pejović
Ažurirano: 24.11.2012. 11:38h

Aktivisti vladajuće koalicije i sa njima bliski mediji koji se iz petnih žila upiru da prekriju, minimalizuju ili prekreče svaku nepodopštinu DPS-SDP ekipe, ovih su dana dobili još jednog moćnog saveznika – izvršnog direktora Porto Montenegra, Olivera Korleta, koji je u svom posljednjem javnom nastupu u Crnoj Gori izjavio da je „razočaravajuće vidjeti kako neki mediji u zemlji kritikuju ono što mi želimo da postignemo.”

To “mi” su investitori Porto Montenegra – Piter Mank, Bernard Arno, Oleg Deripaska... i Vlada Crne Gore (sa sve novo-starim premijerom Milom Đukanovićem i odlazećim Igorom Lukšićem).

„Za jednog investitora je izvanredna mogućnost da može sjesti sa premijerom i reći mu – hajde da mi sada dogovorimo poresko i radno-pravno zakonodavstvo Vaše države“- to je sam Korlet prije godinu dana rekao kanadskom magazinu „Toronto Life“. Taj kanadski list, a ne domaći nezavisni mediji koji se za tu konstrukciju već poodavno neosnovano prozivaju iz Vladinih krugova, prvi je Porto Montenegro nazvao „Mankistanom“ i čak konstatovao da je Korlet prethodnu, sada već čuvenu, rečenicu o tome kako strani „strateški investitori“ kroje kapu (i zakone) crnogorskoj Vladi i građanima, izrekao sa „razuzdanim kapitalističkim entuzijazmom“.

Pod isti taj entuzijazam možda bi se mogla podvesti i sljedeća strategija na kojoj institiraju Porto Montenegro i Vlada – Korlet crnogorskoj javnosti objašnjava da su njihovo tržište “imućni ljudi koji posjeduju jahte i koji će biti imućni, bez obzira na kretanja u globalnoj ekonomiji”, a onda i on i Vlada dodaju da je za uspjeh razvojne strategije Porto Montenegra potrebno “omogućiti smanjenje biznis barijera, stvaranje zakonskih okvira i niske stope poreza”?! U prevodu, daj iz džepa svih ostalih poreskih obveznika još i više onome ko već ima dosta i “ko će biti imućan bez obzira na kretanja u svjetskoj ekonomiji”! Mediji u Crnoj Gori nisu a priori protiv razvoja i projekata velikih investitora ako oni donose korist našim građanima, ali im je svakako dužnost da ukažu i na ove “sitne detalje”... Isto tako, elementarno je logično i da se novinari, poredeći bivši Arsenal i njegovo poslovanje sa Porto Montenegrom, javno zapitaju gdje smo bili nekad, a gdje smo sad, te što je sa ekonomskog, društvenog, sociološkog, ekološkog pa, ako hoćete, i bezbjednosnog aspekta, bolja perspektiva za Tivat.

Onaj ko na taj način razmišlja o temi zvanoj Porto Montenegro i Vladinoj strategiji rada sa takvim investitorima, Korleta “razočarava kritikom onoga što mi želimo da postignemo” jer zbog “promjene koje nisu lake, na žalost, mediji i dio javnosti imaju neke negativne stavove”. Ništa zato - državni će se mediji u Crnoj Gori “vrlo objektivno”, očas posla potruditi da “prepeglaju” te “negativne stavove i razočaravajuću kritiku” medija i javnosti koja misli drugačije. Pritom, međutim, neće argumentovano odgovoriti niti na jedan od slučajeva kršenja zakona, povlašćenog položaja, nepoštovanja ugovora i preuzetih obaveza u vezi Porto Montenegra na čemu su, recimo “Vijesti”, do sada potrošile tonu papira i mastila. Svaki citat iz tih ugovora, planova ili drugih dokumenata u kojima je argumentovano dokazano nezakonito ili mu najmanju ruku “neuobičajeno” postupanje Vlade i investitora Porto Montenegra, jasno pokazuje svakom ko to želi da vidi, da investitori Porto Montenegra i taj nekretninski, a ne turistički, projekat uživaju maksimalno povlašćen položaj u našoj državi.

Novinare crnogorskih državnih medija to, međutim, ne zanima, kao ni mogućnost da Korletu, recimo, postave pitanje otkud Porto Montenegro i njegovi investitori (koje, jelte, zovu na sve strane svijeta da ulože svoje pare i donesu opšti prosperitet – kao što je to slučaj sa Mankovim “Barrick Goldom” u Argentini, Čileu, Tanzaniji, Filipinima, Papu Novoj Gvineji...) u predizbornim promotivnim spotovima vladajuće DPS-SDP koalicije...

Odgovor da ipak “ima neka tajna veza” leži u jednom od stavova iz posljednjeg javnog istupa Olivera Korleta u kojem australijski menadžer objašnjava “jedinstvene propozicije Crne Gore da postane vodeća zemlja u jahting industriji” – broj tri na tom spisku (iza naravno, niskih poreza) je pojam “stabilna Vlada”?! Potrebno je, dakle, održati stabilitet Vlade koju čine DPS i SDP i koja je Manku 2006. za “dž” prodala uspješnu firmu sa jasnom tržišnom perspektivom i sravnila sa zemljom industrijski kapacitet što su ga generacije Bokelja izgrađivale duže od vijeka, da bi Mank dobio plac za izgradnju stanova za tržište i poslovnih prostora za rentiranje. Potreban je “stabilitet Vlade” koja je Porto Montenegro pretvorila u eksteritorijalni dio Crne Gore sa posebnim carinskim, poreskim i bezbjednosnim pravilima, koja žmuri na nerealizovanje obaveza iz plana ekološke remedijacije lokacije Arsenala, ili na eksplicitno kršenje odredbi važeće Državne studije lokacije Arsenal koju je, takođe prije nekoliko godina, država donijela po Mankovim željama.

U svemu tome su oni Korletovi “investitori u projekat Porto Montenegro koji su neki od najuvaženijih biznismena na svijetu i oni nikada ne bi učestvovali u bilo kojim nezakonitim radnjama”. Ma ne, ne bi oni to – Deripaska nikad ne bi uzeo 100 miliona eura od poreskih obveznika Crne Gore za svoj KAP, a onda se mrtav-hladan ljeti po Boki vozikao sa svoje dvije jahturine vrijedne malo manje od te sume i vezivao ih u Porto Montenegru (ne plaćajući pilotažu, jer je i to jedna od mjera za uspjeh strategije elitnog jahtinga u Crnoj Gori). Ne bi Mank nikad “uticao” na odluke “stabilne Vlade CG” – Bože sačuvaj, pa nije se dva mjeseca u Kanadi pričalo o skandalu jer je Najdžel Rajt, šef kabineta premijera Stivena Harpera, blizak Mankov prijatelj za koga je on lobirao u pitanjima medjunarodne trgovine... Nije Mank ni 1996. javno pohvalio čileanskog diktatora Augusta Pinočea zato što je “transformisao Čile od jedne socijalističke države koja je uništavala bogatstvo, do za kapital i ulaganja veoma prijateljski nastrojene države koja je model drugima u svijetu”. Zvuči poznato, zar ne?

Bonus video:

(Mišljenja i stavovi objavljeni u rubrici "Kolumne" nisu nužno i stavovi redakcije "Vijesti")