Nije neočekivano, ali jeste tragično: ponovo crna misa na političkoj sceni Crne Gore. Predsjedništva DPS-a i SDP-a drže krst naopako, a u skrnavljenju ionako slabašnih temelja oltara demokratije podršku im pruža i jedan broj ambasadora akreditovanih u Podgorici. Te diplomate koje dolaze iz zemalja sa ustanovljenom demokratskom tradicijom očigledno misle da crnogorski građani i građanke možda i ne zaslužuju da imaju pravo glasa.
Namjerno prenebregavajući činjenicu da građani, a ne lideri, predstavljaju izvorište suvereniteta, oni su toliko fascinirani navodnom učinkovitošću jedne “jake” ličnosti da jedino u njoj vide garant stabilnosti crnogorske države. Kao što su ne tako davno iste “kvalitete” pronalazili i u Slobodanu Miloševiću. Ili u Manuelu Noriegi.
Jer, koje demokratske norme i vrijednosti nisu prokažene i pogažene kada se osobi za koju postoji “neposredni dokaz najveće dokazne snage” da je odgovorna za ratni zločin protiv čovječnosti, otvoreno pruža podrška da preuzme najmoćniju državnu funkciju?
Zar se ne može reći da će, gledano iz perspektive razvoja demokratije, na dan kada Milo Đukanović po sedmi put postane premijer u Crnoj Gori biti zavedeno vanredno stanje? A mislim da se može ići i korak dalje i, imajući u vidu Đukanovićevu političku biografiju, tvrditi da će toga dana sve institucije čija je osnova vladavina prava i jednakost pred zakonom prestati da postoje.
Đukanović kao premijer znači bahato izrugivanje svima onima koji su zadnjih dvadeset godina gradili Crnu Goru kao zajednicu tolerancije, istinoljubivosti i prosperiteta. Stoga je vrlo vjerovatno da će radikalno izokretanje demokratskih političkih tokova u njihovu suprotnost koje donosi Đukanovićev novi mandat, imati opasne posljedice po slobodu, imovinu i živote većine crnogorskih građana i građanki.
Crveno svijetlo ugroženosti je već počelo da gori za nezavisne medije (uključujući i ovaj), autonomne nevladine organizacije, sindikate i studentska udruženja, za nerežimske privrednike i slobodne intelektualce.To bi već pomenuti ambasadori morali da znaju i da shodno tome budu spremni da prihvate odgovornost za pogubne posljedice svoje odluke.
Isto tako, povratkom Mila Đukanovića na čelo vlade učešće opozicionih poslanika u crnogorskoj Skupštini je skoro u potpunosti obesmišljeno. Đukanović je navikao da vlada dekretom, a svoj odnos prema političkim neistomišljenicima je iskazao kroz govor mržnje tokom predizborne kampanje.
Zbog toga nije i ne može kredibilan partner za bilo kakvu saradnju. Smatram da opozicija ne samo da treba da bojkotuje njegov premijerski ekspoze, nego i da na taj dan pozove svoje pristalice i simpatizere da se okupe ispred Skupštine i time jasno stave do znanja međunarodnim krugovima da je Đukanović cinični manipulator identitetskim podjelama i faktor nestabilnosti u Crnoj Gori.
Protestna okupljanja i šetnje treba nastaviti sve dok se Đukanović ne povuče i formira prelazna, tehnička vlada na ograničen vremenski period od jedne godine.
Jedna od najvažnijih obaveza te vlade mora biti otklanjanje čitavog niza predizbornih zloupotreba i manipulacija biračkim spiskovima, koje je nedavno dokumentovao MANS, kako bi se omogućili demokratski i fer izbori. Na tim izborima, po mom mišljenju, sve političke partije treba da nastupe samostalno da bi se precizno izmjerila podrška koju njihove ideje tj. programi imaju u biračkom tijelu.
Do tada, međutim, treba raditi na uspostavljanju širokog nadstranačkog ili antimonolističkog saveza protiv režima. Jasno je da uspostavljanje povjerenja između različitih aktera na opozicionoj sceni nije nimalo lako i da neće ići brzo, ali to je jedini put koji vodi demokratizaciji Crne Gore.
Sve druge opcije su mnogo lošije za većinu crnogorskih građana, osim, naravno, za režimsku kriminalnu oligarhiju koja koristi sve svoje materijalne i ljudske resurse da do izgradnje povjerenja i kvalitetne saradnje u opoziciji nikada ne dođe.
Takođe, kao odgovor na izuzetno agresivnu i politički primitivnu kampanju za ulazak Crne Gore u NATO, treba formirati građanski, multinacionalni Pokret za neutralnost Crne Gore. Dobru osnovu koju je stvorila mreža nevladinih organizacija "Ne u rat - ne u NATO" treba proširiti i osnažiti.
Svim organizacijama i pojedincima koji su posvećeni zaštiti ljudskih prava i širenju miroljubive, nenasilne saradnje između društvenih zajednica i naroda je mjesto u ovom pokretu. Treba raditi na osmišljavanju i izvođenju maštovitih i odlučnih akcija koje će zaustaviti političku hajdučiju i korumpirani diletantizam u oblasti spoljnih poslova i odbrane i bezbjednosti koji već godinama predstavljaju standardno ponašanje ministara iz DPS-SDP koalicije.
Ono što je crnogorskoj vojsci uradio Boro Vučinić, a crnogorskoj diplomatskoj službi Milan Roćen bi trebao biti predmet istražnih radnji tužilaštva da ono u Crnoj Gori postoji. Međutim, u situaciji kada te i takve institucije ne postoje, ostaju nam hrabre prakse građanske neposlušnosti i neprihvatanja autoritarnih diktata. Borba se nastavlja.
Bonus video:
