Većina ljudi širom svijeta neće moći da glasa na predsjedničkim izborima u Sjedinjenim Državama, iako im od njihovih rezultata zavisi mnogo toga. Oni koji ne žive u Americi uglavnom favorizuju Baraka Obamu u odnosu na njegovog rivala Mita Romnija. Za to postoje dobri razlozi.
U pogledu ekonomije, efekti Romnijeve politike u stvaranju manje jednakog i više podijeljenog društva ne bi se direktno osjetio izvan granica SAD. Međutim, u prošlosti su ostali slijedili primjer Amerike i u dobru i u zlu.
Mnoge vlade su se brzo pretplatile na mantru Ronalda Regana o deregulisanim tržištima – što je politika koja je na kraju donijela najgoru globalnu recesiju od 1930-ih naovamo. Druge zemlje koje su slijedile primjer SAD iskusile su sve veću nejednakost – više novca na vrhu, više siromaštva na dnu i slabiju srednju klasu.
Kontraktivna fiskalna politika koju predlaže Romni – pokušaj da se preuranjeno smanji deficit dok je američka ekonomija još slaba – gotovo će sigurno oslabiti ionako anemični rast u SAD, a ukoliko se pogorša kriza eura, mogla bi donijeti još jednu recesiju. U tom slučaju, sa sve manjom potražnjom u SAD, ostatak svijeta bi zaista osjetio ekonomske efekte Romnijevog predsjedničkog mandata prilično direktno.
Time se postavlja pitanje globalizacije koja podrazumijeva jedinstveno djelovanje međunarodne zajednice na mnogim frontovima. Međutim, ono što se zahtijeva kada je riječ o trgovini, finansijama, klimatskim promjenama i drugim poljima se ne sprovodi. Mnogi ove neuspjehe djelimično pripisuju odsustvu američkog liderstva.
Međutim, iako Romni možda odaje utisak hrabrosti i snažne retorike, malo je vjerovatno da će ga ostali svjetski lideri slijediti zahvaljujući uvjerenju (prema mom mišljenju ispravnom) da će on povesti SAD - i njih - u pogrešnom pravcu.
Američka „izuzetnost“ možda dobro prolazi kod kuće, ali ne i vani. Rat Džordža Buša u Iraku – koji je veoma moguće predstavljao kršenje međunarodnih zakona - pokazao je da, iako Amerika troši na odbranu gotovo koliko i ostatak svijeta, nije mogla da uspostavi mir u zemlji čiji je broj stanovnika deset, a BDP sto puta manji.
Štaviše, ispostavilo se da kapitalizam u američkom stilu nije ni efikasan ni stabilan. Budući da su prihodi većine Amerikanaca stagnirali petnaest godina, bilo je jasno da američki ekonomski model nije bio produktivan za većinu građana, ma šta pokazivali zvanični podaci o BDP-u.
Zaista, taj model je „pukao“ čak i prije nego što se Buš povukao. Uz kršenja ljudskih prava za vrijeme njegovog mandata, Velika recesija - predvidljiva (i predviđena) posljedica njegove ekonomske politike - doprinijela je slabljenju američke meke moći onoliko koliko su ratovi u Iraku i Avganistanu doprinijeli slabljenju kredibiliteta njene vojne sile.
Stvari nisu mnogo bolje ni u smislu vrijednosti – vrijednosti Romnija i republikanskog kandidata za potpredsjednika Pola Rajana. Na primjer, svaka druga razvijena zemlja prepoznaje pravo na dostupnost zdravstvene zaštite, a Obamin zdravstveni zakon predstavlja značajan korak ka tom cilju. Međutim, Romni kritikuje ovu inicijativu, a umjesto nje ne nudi ništa.
Amerika je posebna među razvijenim zemljama jer svojim građanima omogućava najmanje jednake šanse. A Romnijeva drastična kresanja budžeta, usmjerena prema siromašnima i srednjoj klasi, dodatno bi otežala socijalnu mobilnost. Istovremeno bi širio vojsku, trošeći više novca na oružje koje se ne koristi protiv neprijatelja koji i ne postoje, nauštrb investicija u infrastrukturu i obrazovanje.
Iako se Buš ne kandiduje za predsjednika, Romni se nije zaista distancirao od Bušove politike. Naprotiv, u njegovoj kampanji angažovani su isti savjetnici, očita je ista posvećenost povećanju vojne potrošnje, isto uvjerenje da je smanjenje poreza bogatima rješenje svakog ekonomskog problema i ista nejasna budžetska matematika.
Uzmimo, na primjer, tri pitanja koja su u centru ranije pomenute globalne agende: klimatske promjene, regulaciju finansija i trgovinu. Romni se nije izjašnjavao o prvom pitanju, a mnogi u njegovoj partiji poriču problem klimatskih promjena.
Što se regulacije finansija tiče, iako je kriza povećala potrebu za strožim pravilima, pokazalo se da je dogovor nedostižan, djelimično zbog toga što je Obamina administracija preblizu finansijskom sektoru. A kada je Romni u pitanju, distance ne bi bilo uopšte: metaforički rečeno, on i jeste finansijski sektor.
Jedno finansijsko pitanje za koje postoji globalna saglasnost jeste potreba da se zatvore banke u poreskim rajevima of šor zona koje i postoje uglavnom u svrhu izbjegavanja i utaje poreza, pranja novca i korupcije. Novac ne odlazi na Kajmanska ostrva jer brže raste na tamošnjem suncu; zapravo, ovaj novac raste u odsustvu sunčeve svjetlosti. Međutim, budući da Romni nema namjeru da se izvini zato što i sam koristi banke na Kajmanskim ostrvima, malo je vjerovatno da će se primijetiti napredak čak i u ovoj oblasti.
Kada je riječ o trgovini, Romni obećava da će povesti trgovinski rat s Kinom i da će je proglasiti valutnim manipulatorom - što mu ostavlja malo prostora za manevar. On odbija da primijeti ogroman porast vrijednosti renminbija u proteklih nekoliko godina ili da prizna da iako promjene u deviznom kursu Kine mogu da utiču na bilateralni trgovinski deficit, ono što je važno jeste američki multilateralni trgovinski deficit. Jači renminbi bi prosto značio da bi se SAD okrenule od Kine ka jeftinijim proizvođačima tekstila i druge robe.
Da ironija bide veća – što Romni ponovo ne shvata - druge zemlje optužuju SAD za manipulaciju valutom. Napokon, jedna od glavnih koristi od politike „kvantitativnog olakšanja“ Federalnih rezervi, koja je možda jedini kanal sa znatnim uticajem na realnu ekonomiju, potiče od deprecijacije američkog dolara.
Svijet mnogo zavisi od izbora u Americi. Nažalost, većina ljudi na koje će izbori uticati – a to je gotovo cijeli svijet - neće imati uticaja na njihov ishod.
Copyright: Project Syndicate, 2012.
Bonus video:
