kontra(per)cepcija

Slobodni pad

Ma koliko se neodgovorno ponašali ne možemo biti oslobođeni odgovornosti, duga koji imamo prema onima koji su omogućili prava koja danas samorazumljivo uživamo, niti obaveze koju imamo spram onih koji će doći, da im ne ostavimo svijet gorim nego smo ga zatekli
118 pregleda 1 komentar(a)
sloboda, Foto: Pinterest
sloboda, Foto: Pinterest
Ažurirano: 17.10.2012. 07:34h

Nijedna me predizborna kampanja nije deprimirala kao ova posljednja, a sva je prilika da će njen ishod osigurati i dugoročnu održivost tog stanja, trčanjem u krug iscrpljenog i sebi u dupe zakucanog modusa vivendi pod diktaturom raspojasanog mediokriteta. Pa ipak, lagala bih ako bih rekla da je Baumgartnerov skok bio jedini važan slobodni pad kojem sam se, kradom od razuma i uprkos njemu, nadala 14. oktobra.

Uvijek je to tako, iznenadi me očekivano, kao crnogorske putare snijeg u novembru. Zato su tu izbori kao relativno pouzdan način za redovan i skoro rutinski test realnosti toga gdje mi živimo, na šta smo kao društvo spremni, a na šta ne. U tom smislu, rezultati ovih parlamentarnih izbora potvrđuju bajati uvid da dovoljan broj vlasnika crnogorskih ličnih karti još uvijek preferira sistem privilegija od onog jednakosti. Drugim riječima, to znači da ili neće slobodnu i demokratsku državu, ili u slučaju da je žele, da ne znaju što ona tačno znači.

Izgleda da u našem društvu demokratija može označavati i sistem koji počiva na bazičnoj nepravičnosti i nejednakosti, budući da, u nostalgičnoj reminiscenciji na feudalizam, funkcioniše po principu nagrađivanja poslušnih i „na-sve-za-vođu-spremnih“ vitezova, ljutih branitelja statusa quo kojih jednostavno ima dovoljno da obezbijede obnavljanje legitimiteta crnogorskog Levijatana svake tri-četiri godine. Moguće je, dakle, demokratskom zvati i koruptivnu strukturu samo zato što je sačinjava, ako više ne i apsolutna većina, a ono ipak ubjedljivo najveći broj pitanih na izborima. Na stranu sad „vojska mrtvih“ koju ritualno prizivaju u pomoć tom prilikom, kao što to u „Gospodaru prstenova“ čini Aragorn pred odlučujuću bitku za Minas Tirit, obećavajući mir nespokojnim, izdajničkim dušama ratnika iz Bijelih planina (sic!) ako konačno ispune pogažen zavjet. Obrasci epske fantastike očito nalaze punokrvna otjelovljenja u, ako ne žanrovski, a ono logički bliskom crnogorskom epskom hiper-realizmu.

Pa ipak, demokratija, ili preciznije liberalna demokratija, ne može se i ne smije svesti na odlučivanje većine. Ona počiva na principima i vrijednostima koje odluka većine ne može dovesti u pitanje, na pravima koje njena potencijalna tiranija ne može samovoljno suspendovati. Prije svega na vladavini prava i jednakosti svih pred zakonom, slobodi garantovanoj onima koji misle i osjećaju se drugačije od većine. Inače bismo demokratskom mogli zvati i nacističku Njemačku, samo zato što je većina dovela Hitlera na vlast.

Upravo misleći o razmjerama užasa koje su dovele zapadnu civilizaciju do (bar deklarativno) univerzalno prihvaćenih ljudskih prava, o sporosti sa kojom se usvajaju i upornosti sa kojom se ponavljaju istorijske lekcije, nameće se sumnja u domete i učinke znanja i argumenata, kao i pitanje kako staviti to znanje u pogon? „Revolucionar može biti samo onaj koji dođe do određenog (…) saznanja i ne može više da bude čovjek, a da ne bude revolucionar”, rekao je jedan od najpoznatijih crnogorskih disidenata, Vlado Dapčević. Kako ostvariti tu povezanosti znanja i etosa i transformisati traumu u otpor? Kako kapitalizovati uvid u promjenu?

Ljudski vijek se, u tom kontekstu, doima bolno kratkim i ništavnim. No, ako se želi sačuvati ljudsko dostojanstvo, onda, ma koliko se neodgovorno ponašali ne možemo biti oslobođeni odgovornosti, duga koji imamo prema onima koji su osvojili prava koja danas samorazumljivo uživamo, niti obaveze koju imamo spram onih koji će doći, da im ne ostavimo svijet gorim nego smo ga zatekli. Upravo je ovaj egalitaristički koncept ljudskog dostojanstva univerzalno pripisivog svim ljudima, koji je smijenio staru paradigmu časti kao privilegije koju po definiciji nema niti može imati svako, predstavlja pomak iz feudalizma u moderno doba (Taylor) i demokratsko društvo kojim želimo postati.

A da li se ovaj pomak desio ili makar najavio i u Crnoj Gori? Jesmo li spremni odustati od društva privilegija zarad društva jednakosti i odvažiti se za avanturu slobode? Imamo li minimum povjerenja i u sebe i u druge za takvo što? Ponavljački karakter naših izbora ne ostavlja mnogo prostora nadi da ćemo uskoro učiniti taj „džinovski korak“. Izgleda da se još nije rodio super heroj koji bi mogao oboriti naš rekord slobodnog pada u vječito isto.