SRDAČNO S KOSOVA

Naš najveći problem

Skoro sve zemlje naše regije spadaju u kategoriju država koje rizikuju svoj potpuni neuspjeh
3 komentar(a)
Ekonomija, Foto: Index
Ekonomija, Foto: Index
Ažurirano: 04.10.2012. 11:22h

Nije Kosovo najveći problem Srbije. Kao što ni Srbija nije najveći problem Kosova. Nije to ni sjever Kosova.

Nisu Srbi najveći problem Albanaca, niti su to Albanci za Srbe.

Ovim ne želim reći da je sve riješeno između Srba i Albanaca, jer nije i neće biti dok god se Beograd protivi kosovskoj nezavisnosti. To je, znači, sada stvar navikavanja na novonastale realnosti, koje je neminovno za bilo kakav pomak naprijed u srpsko-albanskim odnosima, što će biti jedan veoma dug i težak proces.

I zato to nije naš najveći problem danas, jer svjedoci smo da Kosovo postoji i ako ga Beograd negira, a Srbija se – uprkos vatrenim govorima vlasti i političara – veoma brzo i potpuno i navikla da živi bez Kosova.

Neki čitaoci će se zasigurno i sa pravom pitati: a šta je to naš najveći problem, ako to već nismo jedni drugima? Odgovor je veoma prost, ne odnosi se samo na Kosovo i Srbiju, i mislim da ga svi znaju, mada će vas političari na vlasti redovno ubjeđivati da je stvarnost mnogo ružičastija.

Danas, na cijelom Balkanu, susjedi nisu najveći međusobni problem. Najveći problem svih nas jeste – loša ekonomija.

* * *

Kosovo. Srbija. Makedonija. Albanija. Crna Gora. Bosna. Koja od ovih zemalja ima dobru ekonomsku situaciju? Čak i regionalne članice Evropske unije kao što je Grčka ili Slovenija, imaju ogromne financijske i ekonomske probleme. Nekoliko država EU su pred bankrotom, a čak i one najjače – kao Njemačka – suočavaju se sa problemima u porastu. Globalna ekonomska situacija je teška, što probleme na Balkanu može samo da oteža.

A koji su to problemi?

Ima ih podosta. Velika nezaposlenost. Niski standard. Pogoršanje uslova života. Socijalna nepravda. Nedostatak održive ekonomske vizije za budućnost. Loše javne usluge. Latentna korupcija. Klijentelizam…

Rezultat: slabe države sa moćnim političarima i oligarsima i nemoćnin građanima koji redovno plaćaju ceh za permanentnu socijalno-ekonomsku i političku krizu.

Po pravilu, u balkanskim zemljama vlasti primoravaju građane da finansiraju svoje nevolje.

I nema svjetla na kraju tunela.

Znam, ljudi na vlasti i neki koji se sa ovime ne slažu, odmah će odgovoriti kako sve to nije tačno, kako oni imaju viziju kako popraviti stvari, samo što će to malo potrajati. A traje već godinama, a u nekim slučajevima decenijama. Nezaposlenost na Kosovu je, na primjer, negdje između 30-40 posto još od devedesetih godina prošlog vijeka!

A kad vlast govori o “viziji” kako srediti ekonomske i probleme, onda se pojave “magične riječi” kao što je “privatizacija” ili “javno-privatno partnerstvo”.

I koji su rezultati ovakvih vizija?

Dovoljno je pogledati što se desilo sa privatizovanim javnim preduzećima, ili projektima javno-privatnog partnerstva. Koliko je to doprinijelo ekonomskom rastu, pravednijoj raspodjeli dohotka u društvu, povećanim investicijama, smanjenju korrupcije, poboljšanju standarda, povećanju zaposlenopsti…

Ništa od toga. U većini slučajeva, javna preduzeća su prodavana da bi se finansirao deficit budžeta, državni aparat, plate zaposlenih u javnom sektoru, ili megalomanski projekti kojima su određeni li deri htjeli sebi da izgrade moderni spomenik, kao što su super skupi putevi, ili pak, kao u Makedoniji, održavanje nacionalnih mitova preko arkitektonskih projekata. Prečesto, čak, privatizacija je ustvari bila rasporodaja od koje su ekskluzivno profitirali ljudi bliski liderima i partijama na vlasti, a često čak i članovima njihovih porodica.

A javno-privatna partnerstva?

Na Balkanu je to kooperativno djelovanje javnog sektora sa privatnim u proizvodnji javnih proizvoda ili pružanju javnih usluga pretvoreno u perfektni mehanizam korupcije, kojom se infekcija krajnje pronevjere javnog novca prenosi potpuno i u privatni sektor, čak i kada je u pitanju strani investitor.

Eto, to su vizije naših vlada.

* * *

Još od Klintonove super uspješne kampanje na američkim predsjedničkim izborima 1992. godine, postalo je veoma jasno da je i u modernim vremenima prioritet ljudi isti: dobrostanje.

Uspješne države i društva su ta koja najbolje, dugoročno i najstabilnije riješe to pitanje. Mi se divimo Skandinavcima jer su uspjeli da izgrade socijalno pravedne države sa razvijenom ekonomijom koja njihovim građanima donosi blagostanje. I to je za svaku državu i društvo najveći i najteži cilj koji treba dostići. Zato je Klinton svojim sloganom iz 1992 – “Economy, stupid”- lako pobijedio Buša starijeg, a i dan danas bi ga Amerikanci izabrali umjesto Obame, Romnija ili bilo kog drugog.

Sa druge strane, one države koje nisu uspjele da riješe ekonomsko-socijalne probleme, morale su da se suoče sa povećanjem nacionalnih, etničkih, političkih i ostalih tenzija. Populizam, ekstremizam i nacionalizam dobijaju na težini kad god se društvo suoči sa ekonomskim problemima.

Naša regija spada u ovu drugu kategoriju, kategoriju država koje rizikuju svoj potpuni neuspjeh. Zato je ekonomija naš najveći problem. A gledajući kakve vlade imamo, iskreno se moramo zabrinuti za našu budućnost.

Preporučujemo za Vas