Otvoreno pismo Marku Milačiću povodom teksta „Homoseksualna groznica“, Vijesti, 17.09.2012.
Šta se dogodilo sa saosjećanjem diskriminisanih prema diskriminisanima?
Namjesto da su prirodno, zdravo i što je najvažnije jednako posvećeni ugroženim manjinama u društvu i da sa jednakom pažnjom i poštovanjem javno tretiraju njihove probleme, određeni novinari koji tvrde da su sami žrtve diskriminacije, daju sebi slobodu da se stave u ulogu eksperata za ljudska prava, stručnjaka i sudija i da određuju koja manjina je manje ugrožena od druge.
Gospodine Milačiću, postavka tvog teksta je od početka pogrešna. Nešto što svaka iole obrazovana osoba treba da zna jeste to da se nipošto ne postaje homoseksualcem, već se sa seksualnom orijentacijom rađamo i ona je nepromjenjiva.
Ali, pošto već kažeš da bi volio da budeš homoseksualac... Želim da ti predstavim ono što bi mogao da očekuješ od društva i svoje bliže i šire okoline. U tom slučaju mnogi bi htjeli da te tuku šakama i nogama, maltretiraju, diskriminišu, čovječe: roditelji, braća, sestre, komšije, prolaznici, pubertetlije i mladi navijači puni snage, samo zbog toga što im se to što ti jesi – ne sviđa. Oni bi te i psovali, nazivali „pederom“, „pederčinom“, „brukom“, „sramotom“, ispisivali grafite po gradu pozivajući ljude da te ubiju i glasno govorili da nemaš pravo da budeš i izraziš to što jesi.
Želim da te obavijestim i da vjerovatno ne bi smio to da saopštiš svojim kolegama jer bi rizikovao da budeš na direktan ili indirektan način izbačen sa posla. Što već kažeš da jesi, ali iz drugih razloga. Da si, kojim slučajem, učenik ili student opet bi morao da ćutiš, trpiš i da se foliraš jer bi bio pod tolikim pritiskom okoline da bi morao da se ili prebaciš u drugu školu ili jednostavno ispišeš i, recimo, ideš da prodaješ kopirane diskove na pijaci.
Da si kojim slučajem suludo hrabar pa smogneš hrabrosti da nasilje ili diskriminaciju prijaviš nadležnim organima susreo bi se sa podsmjehivanjem, ogovaranjem, arogantnim odnosom ljudi zaposlenih u tužilaštvu i sudu prema tebi. Čak bi ti se dogodilo i da ti onaj koga si tužio direktno prijeti u sudnici, da sudija ne reaguje na to ili čak okonča cijeli proces i konstatuje da si odustao od tužbe jer si kasnio dva minuta na zakazano ročište.
Ako već želiš da budeš homoseksualac... Onda moram da ti napišem i da se spremiš da živiš svoj život skrivajući to što jesi i u strahu da će sve što imaš jednostavno nestati i život ti se pretvoriti u najveću dramu koju možeš da zamisliš samo ako se pročuje da si to što jesi. Moraš biti i spreman da svakog dana čitaš kako mnogi, neprozvani, daju sebi za pravo da koriste homofobični ili govor mržnje i komentarišu kako ti nisi ugrožen jer ima ugroženijih. Ili čak otvoreno prijete da će te tući, diskriminisati, zlostavljati, omalovažavati jer, molim lijepo, ti si drugačiji od njih.
Budi spreman i da ti bude zabranjeno da voliš. Da nemaš mogućnost ostvariti bilo koje pravo koje proističe iz zajedničkog života sa tom osobom. Budi spreman i na to da, recimo, do kraja života budeš u vezi sa nekim i da se sva imovina koju ste zajedno sticali tokom života vodi na tu osobu i poslije njene smrti ti nemaš pravo na ništa od toga već sve to razgrabi njegova „porodica“ koja vas je ponižavala cijelog života, ali koja ima pravo na nasljedstvo po zakonu, a ti to pravo nemaš. Zamisli i kako zbog toga ti ostaješ star i sam na ulici bez iđe ičega i bez osobe kojoj si posvetio život i koja je bila tvoja porodica.
Pošto vjeruješ i da bi Romi, Egipćani, Aškalije, mnogi radnici, sindikalci, mnogi „poniženi i uvrijeđeni“, veliki broj zaboravljenih i prevarenih, pa čak i „opozicionari naši“ voljeli da su homoseksualci, opet moram da te razočaram... Nas ima svuda, pa tako i među njima. Po logici stvari, čak i ti moraš imati rođake koji su homoseksualci/ke, prijatelje, komšije, poslovne saradnike, poznanike. Prođeš pored nas svakodnevno na ulici, u kafeu, marketima, autobuskim stajalištima, aerodromima, kupaš se sa nama u moru i sunčaš na plažama... Ali nas ne vidiš. Ne vidiš nas upravo zbog svojih stavova i homofobije koja te prožima. Nije homofobija samo poziv na ubistvo ili kad prebiješ ili opsuješ nekoga. Homofobija je i kad napišeš novinarski tekst koji odiše netrpeljivošću prema nama.
Pošto si već dosta puta na tri strane teksta izrazio želju da budeš homoseksualac, mimo svih naučnih dokaza ti budi ako možeš. Ono što zasigurno znam jeste da bi te to životno iskustvo prosvijetlilo i da poslije tog iskustva nikada ne bi bio u stanju da napišeš tekst kakav si napisao. Ako ništa drugo, zbog toga što bi osjetio homofobiju na svojoj koži. Vjerujem da bi se poslije toga stidio napisanog teksta.
Iako biti homoseksualac u Crnoj Gori danas, ako se to zna, može značiti imati razbijenu glavu, polomljene zube, trpjeti kontinuirano ugnjetavanje, a ako se ne zna, skrivati se i paziti na svaki korak, imati nebrojno mnogo protivnika i samo par saveznika, ja se nikada ne bih mijenjao sa tobom. Ne bih poželio, pa ni za potrebe „zvučnog“ teksta o kojem će se pričati, da budem heteroseksualac. Pogotovo ne heteroseksualac kakav si ti. Radije ću trpiti tebi slične i gore, nego biti prihvaćen od većine, a ugnjetavati slabije ljude oko sebe.
Ako već nemaš kapaciteta da saosjećaš i postupiš ljudski i junački i podržiš nas, onda predlažem da nam dodatno ne praviš probleme u životu i bar se suzdržiš od pisanja o temi koju, dokazao si današnjim tekstom, suštinski ne poznaješ.
P.S. Ako već želiš da budeš homoseksualac, onda budi spreman i na to da ovakav tekst ne smiješ potpisati svojim imenom i prezimenom jer bi to skupo platio i to bi imalo nepredvidive posljedice po tvoj život i tvoj fizički i psihički integritet.
Bonus video:
