VIŠE OD RIJEČI

Odanost

16323 pregleda 25 komentar(a)
Đukanović, Foto: Boris Pejović
Đukanović, Foto: Boris Pejović

Sudeći po skupštinskim tonovima, priča o aferama crnogorskog predsjednika otišla je u potpuno pogrešnom pravcu. Čim je potegnuta kategorija „odanosti šefu“.

Jedan od branilaca pominje i Svetog Petra i našao je za shodno da svog šefa stavi u istu kategoriju sa cetinjskim svecem, vjerovatno, u moralnom smislu, najvećim Crnogorcem naše istorije. Pri čemu se razgovara o nepočinstvima njegovog šefa, a njemu se ukazuje - svetac. Ako to nije zajebavanje, ne znam što je... Živo me zanima „prvi milion“ Svetog Petra? Ili kako mu se svidio Dubai? Je li imao „pravog prijatelja“ u cijeloj Crnoj Gori? Da li je imao kakvog bankara koji nemilice daje pare? I da je imao, on bi tim parama nahranio narod, a ne italijanske prijatelje.

Zašto je ta vrsta priče pogrešan pravac u bilo kojoj suvisloj raspravi? Jer je sve ono što stoji iza afere Koverta i pripadajućeg seta afera - neodbranjivo. Nema objašnjavanja. Ako je neko lagao, tu nema što da se opravdava, koliko god vi bili odani. To je zona koja više ne govori o šefu (ta slika je, na koncu, jasna i sve jasnija), već o drugima.

Opet, za branioce „lika i djela“ situacija nije nimalo laka. Jer, u aktuelnoj jednačini imate dva moguća pristupa ili pogleda na stvari. Jedan kaže - Đukanović je obmanjivao javnost („višestruki povratnik“ u ovom djelu), učestvovao u koruptivnim radnjama i nedoličnim poslovnim „poduhvatima“, te je, zbog svega toga, nedostojan da bude predsjednik Crne Gore. Drugi pristup je - iako je obmanjivao javnost i učestvovao u korupciji, Đukanović je dostojan funkcije, jer je naš šef i mi smo mu odani. Dakle, sasvim iracionalna pozicija. Nema trećeg pristupa. A iza ovog drugog nije lako stati, što ne znači da neće mnogi pohitati...

Zanima me, recimo, dok gledam kako se batrgaju „odani“, da li sve ove partijske branitelje po zadatku, sve ovo što vide (obmana, iživljavanje, beskrupuloznost) inspiriše da postave neka pitanja. Da makar u mraku i sami u sopstvenoj sobi, kažu - U cara Trajana kozje uši...

Jer, ako je „odanost“ mehanizam koji ih sprečava da postave neka pitanja (sebi, svojoj partiji, svome šefu), onda se to ne zove odanost. Ima i to svoje ime - kukavičluk. Ovdje ljudi nerijetko zamjenjuju ove pojmove ne bi li sopstvenom strahu dali otmjenije, dostojnije ime.

Ista ta „odanost šefu“ motiviše i režimske novinare na gnusne metode. A ovo su dani za njihovo posebno nadahnuće.

U slučaju spec. tužioca Katnića to nadahnuće više djeluje kao posjednuće. Posjednuće bi bilo i sasvim racionalno objašnjenje za neke njegove verbalne i mentalne konstrukte.

Mora da je to o čemu govore skupštinski branioci ista ona „odanost“ koja okuplja „prave prijatelje“, kumove i biznismene. „Odanost“ je izgleda ta čudesna sila koja milione seli između Švajcarske, Kipra i Londona. „Odanost“ i „momci iz devedesetih“.

Na domaćem terenu, pak, „odanost“ se ukazuje kao odbrana neodbranjivoga, po svaku cijenu. Neka vas ne čudi to što vam ponekad izgleda da ti ljudi i sami ne vjeruju u ono što govore, oni su predani glumci u predstavi čiji četvrti čin traje predugo.

Odanost koja od čovjeka pravi budalu nije odanost, ali može biti neka vrsta načina za preživljavanje. To je crnogorska mala privreda koja prehranjuje „odane“.

Ne može ta vrsta odanosti nikome donijeti ništa dobro. Crnoj Gori najmanje. Onaj ko je odan Crnoj Gori mora da vidi ono što se dešava.

U svakom slučaju, o odanosti razmišljajte kao o književnom motivu, filmskoj temi, kao o životnom ispitu pred ženom koju volite ili prijateljima, jer ako hoćete sačuvati bar nešto od lijepog značenja u ovoj riječi, ne učite je od političara i njihove medijske posuge. Ona tamo znači nešto potpuno drugo.