Bez obzira što smo zemlja u kojoj je tranzicija, po roku trajanja, postala evropski rekorder i gdje smjenjivost vlasti nije praktikovana nikada, izbori ostaju jedini legitimni način da se situacija na terenu okrene u ispravnom smjeru.
Država koja je počela pristupne pregovore sa Evropskom unijom morala bi razvijati svijest o drugačijoj formi demokratije u odnosu na postojeću koja je hendikepirana i pokušati iznaći rješenja za razvoj svog demokratskog kapaciteta baziranog na univerzalnim vrijednostima.
U suprotnom, svaki trud, kao i učlanjenje u bilo koju organizaciju, ostaće prazan, uzaludan posao, odnosno neće imati smisla, baš kao što je to bila i svaka izborna pobjeda do sada, osim one referendumske 2006. godine. Jer, priznaćemo, ostale ništa suštinski nijesu mijenjale.
Iako je politički plivala dobro u međunarodnim vodama i pokušavala držati ravnotežu surfujući na raznim talasima od šovinizma preko nacionalzima do evropejstva, crnogorska vlast za dvadeset godina nije napravila nikakav značajniji uspjeh. Ekonomski i moralno su srozali zemlju i jedino time mogu da mašu u izbornoj kampanji. Sve ostalo je klasična manipulacija i širenje neistina!
Politički kameleoni su prvo čuvali mir od sebe samih, pa su podijelili ljude duboko po nacionalnim šavovima, prihvatali izbjeglice da bi ih kasnije švercovali za Italiju za hiljadu eura po čovjeku, manipulisali manjinama, prešli na evropejstvo koje im je jedino (pre)ostalo, na kraju su uspostavili ekonomiju koja je pored džepova osiromašenih građana, kosmičkom pravdom ili ko zna čime, progutala tajkunske ambicije onih koji su osmislili sistem privatne države.
Pritom, niko nikad nije preuzeo odgovornost za bilo šta učinjeno, niti je ko podnio ostavku na bilo koju funkciju, što je dovoljan razlog da moraju postati politička prošlost ove zemlje, i to bez daljeg! Monopoli i dalje postoje, ali je sve jasnije da je neka nevidiljiva ruka, uslijed ispoljavanja pogrešnih namjera baziranih na korupciji i kriminalu, vratila stvari na početak.
Tačnije, one su mnogo gore nego što su nekada bile. Neko bi rekao: ostalo još dosta toga što može da se otme, proda ili „privatizuje“, što je vjerovatno tačno, ali, čini se, da ponestaje glavni faktor - vrijeme.
Pješčani sat, oličen u strpljenju građana Crne Gore koji ovu zemlju zamišljaju drugačijom, bogatijom i funkcionalnijom, već je na isteku. Pred licem javnosti, kao pred Bogom, dnevno se bistri zamagljena i iskrivljena slika stvarnosti o tome kako je i šta ko radio i za čije interese?!
Politički slogani, „da živimo bolje“, „sigurno“, „dobri ljudi“..., se čitaju po Vuku, ali se više ne shvataju kako su napisani. Promjene su neminovnost, one su predmet svake društvene dinamike.
Svaki ciklus ima svoj početak i kraj, pa niko više ne treba da ima bilo kakvu sumnju. Jedino je važno kako ćemo iz svega toga izaći i sa kojim imputima ćemo krenutu u novi, nadajmo se, posve bolji i progresivniji društveni ciklus.
U državi gdje je sve postalo politika, od udžbenika za školu, preko pripravničkog staža, pa do masovnih požara, ne treba očekivati da se stvari počnu mijenjati preko noći. Najveća vatra, moramo priznati, desila se u dubini naših duša, u kojima leži sprženi kolektivni moral koji je pretvoren u pepeo naletom dekadentnih političkih elita.
Međutim, regeneracija i metamorfoza je moguća i ona će se desiti, jer borbu sa prirodom nije moguće dobiti, makar ne na ovakav primitivan način i metodama razvoja ćutologije. Izbori koju su pred nama šansa su da građani konačno pređu u vođstvo.
Do sada smo bili u defanzivi braneći ono što se braniti može, dok su sudije gledale u nepravilnosti i odobravale igru laktovima. I ovoga puta će toga biti, to je već pravilo, jer protivnik naprosto ne zna drugačije.
To što će na dan izbora doći posmatrači i reći kako je sve regularno, govori o zabludama koje imamo mi, a ne oni. Naprosto, tada je kasno, jer se kupovina glasova, pritisci, ucjene, asfaltiranja i obećanja dešavaju mjesecima ranije, a dan izbora je u suštini manje-više regularan.
No, i pored toga, nekada sve postaje nedovoljno. To su momenti kada ništa više nije važno i kada mašinerije postaju skalamerije, a istina pobjeđuje laž na njoj znani način.
Crna Gora je zrela za promjene! Svako odlaganje istih ići će na štetu svih građana, naročito onih koji misle da za tako nešto treba još vremena.
Narodu je dosta svega, a nedostatak hrabrosti moramo nadoknaditi nadom, vjerom i optimizmom u bolje sjutra. Ne nasijedajete na šaptačku kampanju ako vam neko bude govorio: „Ja neću izaći da glasam, jer su svi isti i ništa se ne može promijeniti“.
Naprosto, ne vjerujete takvim ljudima, jer će oni, veoma disciplinovano, kao đaci-prvaci, poći da izvrše partijski zadatak, a priča im služi samo za obeshrabrivanje onih koji stvarno žele promjene.
Pikaso je bio duboko u pravu kada je rekao: „Ko hoće nešto da učini, nađe način, ko neće, nađe opravdanje“. Stoga, uradite ono što mislite da treba, bez obzira na partijsku preferenciju i ukus, postajući odgovoran i društveno aktivan subjekat svoje zajednice.
I nikada nemojte zaboraviti: prava moć leži u narodu. Stoga, razloga za strah treba da imaju samo oni koji do sada nijesu radili u njegovu korist. Budućnost je u rukama svakog od nas pojedinačno i svako mora dati svoj puni doprinos progresu ovog društva uz obavezno poštovanje svih različitosti i specifičnosti.
Niti je teško, niti je komplikovano! Naprotiv sve je veoma lagano; samo je potrebna volja. Nema straha ni od pobjede ni od poraza, jer na kraju, kada podvučemo crtu, ili svi gubimo ili svi dobijamo.
A staro je pravilo da se u životu najbolje stvari dešavaju kada im se ne nadamo! U svakom slučaju, šansa je pred nama i moramo je iskoristiti kako bismo prigrabili slobodu i razvijali koncept evropskog građanskog društva. Generacije koje dolaze biće nam zahvalne na tome!
katakomba@hotmail.com, dritan.abazovic@pozitivna.me
Bonus video:
