GRAĐANIN RAZVIO IMUNITET NA SVE ŠTO SE DOGAĐA

Crna Gora, poteškoće promjene

Nedavni lokalni izbori potrvdili su još jednom poraz opozicije i pobjedu DPS Mila Đukanovića. Zašto se Crna Gora poslije trideset godina uopšte ne mijenja?
127 pregleda 6 komentar(a)
Mans još 5 dana, Foto: Luka Zeković
Mans još 5 dana, Foto: Luka Zeković
Ažurirano: 07.06.2018. 13:29h

Demokratska partija socijalista (DPS) je još jednom porazila crnogorsku opoziciju – najprije na predsjedničkim izborima u aprilu, kada je za predsjednika izabran lider te partije, Milo Đukanović, te nedavno, na majskim lokalnim izborima. Izbore je obilježila manja izlaznost nego prije četiri godine, a DPS će u skoro svih 11 opština gdje su održani izbori, moći da samostalno ili sa malim, tradicionalnim koalicionim partnerima formira vlast.

DPS sa osvojenih 32 od ukupno 61 mandata, može samostalno da formira vlast u Podgorici, u koju su se rivali Đukanovića kleli da je, nakon ovih izbora, njihova.

Izbori su, za crnogorske prilike, protekli uobičajeno – uz pritiske, sumnje u kupovinu glasova, DPS je optuživao opoziciju da maltretira njihove aktiviste, pa opet – nije DPS-ov, već jedan od aktivista opozicije, završio krvave glave. Ispred jednog od štabova DPS-a crnogorskom režiseru Mladenu Ivanoviću je, nakon napada, oteta kamera. DPS je optužen i da su aktiviste opozicije „naoružani do zuba sa pištoljima“ tjerali iz njihovih improvizovanih štabova.

Za Đukanovića, upadanje u njihove štabove je - “traženje đavola”.

Čini se još nesnalažljivi u porazu, u opoziciji su, opet uobičajeno, tražili krivca – svuda, osim u svojim redovima. Optuživali su apstinente, nove i mlađe kolege u politici, neki među njima su nakon izbora pozvali na proteste, drugi su pozivali na dogovor o daljem djelovanju. Ali – dogovori, pa ni prvi sastanci, se još nisu desili…

A građani – i dalje na istom. Trideset godina bez stvarnih promjena. I dalje čarobnjak da preživi od plate do plate, crnogorski građanin je nekako razvio imunitet na sve što se događa.

Iz Vlade su samo dan nakon izbora izvijestili o novim cijenama goriva. Gorivo je sada u Crnoj Gori među skupljim u regionu, ali i u odnosu na neke bogate države EU, poput Luksemburga, Austrije i Njemačke.

Prema podacima iz februara, platu do 250 eura primalo je skoro 77.000 radnika, od ukupno 180.000, koliko ih ima u Crnoj Gori.

Želju za promjenom ne pokreće ni to što nije riješeno ni jedno od pet ubistava  koja su se usred bijela dana na javnim mjestima dogodila u više gradova u prvoj polovini godine. Da ne ubrajamo neka ranija. Ne uzbuđuje se narod ni zbog neriješenih napada na novinare . Ni zbog toga što niko ne podnosi ostavke i ne odgovara za smrt beba, djece, pacijenata u bolnicama. Ni zato što građanima država oduzima vodotoke, dajući ih povlaštenima za izgradnju malih hidroelektrana  … ni što država donosi zakone koji služe samo izborima, poput onog pred parlamentarne 2016, kada je za 22.000 majki sa troje i više djece obezbijeđena “doživotna naknada”  – naknade su nakon izbora ukinute, a velik broj žena ostavljen bez posla, kojeg su se odrekle u korist tog primanja…

Nema solidarnosti

Nije da crnogorski građani ne iskazuju nezadovoljstvo. Nezadovoljni protestuju, ali nekako svako za sebe i za svoj groš.

“Fali solidarnosti”, kaže režiser Mladen Ivanović. I jer „revolucionare“ ne napada DPS, već oni jedni druge.

“Prvo će vas napasti neko sa kim ste išli na proteste, jer smo društvo egomanijaka“.

Uvjeren da je solidarnost ključ i da građani ipak mogu biti nosioci promjena, on navodi primjer protesta u Beranselu, naselja u okolini Berana, čiji su se mještani prije nekoliko godina pobunili protiv odlaganja smeća u njihovom kraju  .

„Mještani Beransela su bili samo lokalna priča i problem, sve dok na jedan od mnogo protesta, nisu stigle Beštije, navijači iz Kotora i zajedno sa njima odigrali vaterpolo utakmicu na samoj deponiji“, prisjeća se Ivanović, čiji je dokumentarac „Između rijeke i ljudi“  , priča o Beranselu, dobitnik međunarodnih priznanja.

Beranselo je odnijelo pobjedu nad politikom, deponija je izmještena na drugu lokaciju, a oni su nakon godina borbe – prodisali.

Građani moraju biti iznad politike

Da građani mogu da pobijede, dokaz je i borba koja se u Podgorici prije nekoliko godina vodila protiv izgradnje tunela kroz park šumu Gorica, pluća grada. Građani su se pobunili, potpisivale su se peticije, organizovali protesti, performansi... i plan tadašnjeg gradonačelnika Miomira Mugoše, koji je nedavno osumnjičen da je za vrijeme mandata oštetio budžet Glavnog grada za više miliona eura, propao je.

„Ti primjeri dokazuju da protesti građana mogu da urode plodom, sve dok nisu ispolitizovani. Kada na protestima nema politike, vlast ne može da kaže da su Rusi, četnici, partizani, Njemci, Austrougari, Kinezi, ko god... naši spoljni, imaginarni neprijatelji“, kaže Ivanović.

Crnogorski građani su, nezadovoljni, mnogo puta izašli na ulice. Masovnih protesta nije bilo mnogo. Govoreći o razlozima zbog kojih okupljanja nisu urodila plodom, Ivanović, uz izostanak solidarnosti, navodi zamor građana, to što neki protesti budu ispolitizovani, ali i činjenicu da su do kraha protesta dovodili i sami političari.

„Radničko-studentski protest izveo je 2012. masovno na ulice nezadovoljne zbog tada najavljenog poskupljenja struje. Da je došlo još malo ljudi, tim protestom je mogla biti smijenjena ova naša slatkadiktatura“, prisjeća se Ivanović.

Taj protest je, dodaje on, propao zbog zamora.

„Ljudi su se istrošili. Ipak, taj protest je za Crnu Goru veoma značajan, jer se zahvaljući njemu, oslobodila ogromna energija. Prije toga, mi smo ovdje bili kao u kazamatu, a nakon toga, ljudi su počeli da hrabrije govore o problemima, osnaženi su. Poslije te 2012, desilo se više manjih građanskih inicijativa, što je za pohvalu“.

Opozicija mora biti bolja od vlasti

Već godinu kasnije, 2013, desili su se protesti nezadovoljnih rezultatom izbora za predsjednika.

„Nakon pobjede Miodraga Lekića i krađe sada bivšeg predsjednika Filipa Vujanovića, građani su nezadovoljni u velikom broju izašli na ulice. Nažalost, Lekić je, pozivajući javnost da se smiri, odigrao loše i protest je završen“.

Naveo je i proteste Demokratskog fronta 2015, kada su okupljeni danima boravili na ulici i spavali pod šatorima. Protest je završen bacanjem suzavca na demonstrante. Gorak ukus u ustima za Ivanovića je ostavila činjenica da je jedan od vođa protesta, Andrija Mandić, tada poslanik DF-a, toga dana uhapšen u kafani - gdje je na miru večerao.

“Dokle god mi imamo političare koji, htjeli ili ne, subverzivno ili na bilo koji drugi način rade stvari koje su u prilog vladajućoj stukturi, tu ne može doći do promjena. Narod je naelektrisan, nezadovoljan, izađe na ulice. Ali, ljudi se troše i pitanje je dokle mogu iznova da izlaze na ulice, da vjeruju u promjene, kad se ovdje u suštini nikad ništa ne mijenja“.

A sistem se, kaže Ivanović, ne može smijeniti niti srušiti preko noći.

„Zaboravljamo da imamo posla sa visoko profesionalnim političarem. Milo Đukanović je najozbiljniji političar, ne na crnogorskoj sceni, nego i šire. Ne bi on mogao da vlada 30 godina da je poput crnogorske opozicije“.

Mediji, intelektualci...

Održavanju iste strukture na vlasti tri decenije, smatra Ivanović, kumuju i mediji, ali i intelektualci...

„Mediji, poput Đukanovića, koji nema ideologiju, vide samo svoj interes i prebacuju fokus sa životnih i suštinskih tema na one koje zabavljaju ili zavađaju mase. Tako je glavna slika koju je javnost mogla da vidi i sa protesta DF-a bio ražanj koji je okretan u centru grada, ove i one zastave... Ovdje je malo i mislećih ljudi koji će otvoreno i jasno da govore, ista je stvar i sa umjetnicima, koji staju uz vlast. Oduvijek je bilo dvorskih umjetnika, pa i David je slikao Napoleona kako prelazi Alpe...“, kaže Ivanović.

On dodaje da je teško opstati kad ste nezavisan autor, ali i da je za njega satisfakcija kada, kao u slučaju Beransela, dočeka promjenu i zna da je doprinio da se ona desi.

“To se zove sloboda“.

Promjena je neophodna, makar na kratko

Ne postoji jednostavan recept za pobjedu opozicije i promjene u Crnoj Gori za neko buduće vrijeme. Ali je neophodna.

„Moja generacija i ja smo rasli samo u ovo vrijeme, mi nemamo drugo. Ovdje je vlast ista 30 godina i to nije zdravo po psihu naroda. Da se promjena desi makar na dan i to bi bilo nešto. Ovako, generacije u porodici žive pod istom vlašću, dobijaju iste poruke i ponavljaju ih kao matricu. Zbog toga su državne i društvene vrijednosti u Crnoj Gori ovako pervertirne. Nije normalno da dijete vaspitavate rečenicama ćuti, nemoj da se buniš, da ne čuje đavo... sve te stvari su dugo, predugo prisutne, potrebna je jaka dekontaminacija, da ljudi shvate da treba otvoreno da se pobune i kažu da je promjena neophodna.

A ako na kraju ostanu nijemi posmatrači na rezultate izbora, odluke političara, na sve što se događa, crnogorski građani bi promjene mogli dočekati tek kad stigne diktat spolja.

Ili, kako vjeruje građanski aktivista Dragan Sošić, ujedinjeni oko neke zaista velike elementarne ili slične nevolje. Pod uslovom da ona, kažu Ivanović i on, pogodi – Podgoricu, glavni grad…

www.balcanicaucaso.org

Preporučujemo za Vas