OTPOR

Izlaz iz krize „trećim” putem

I domaća i međunarodna javnost pročitala je Đukanovićev blef, pa se “vrtoglavi” premijerski uspon mladog doktora vukotićevskih nauka Igora Lukšića raspršio kao kula od karata
11 komentar(a)
Milo Đukanović, Foto: Luka Zeković
Milo Đukanović, Foto: Luka Zeković
Ažurirano: 27.08.2012. 07:15h

Dobro je što je pokušaj prevarne “modernizacije” Demokratske partije socijalista propao. Igor Lukšić nije ispunio zadatak za koji ga je godinama školovao predsjednik njegove partije Milo Đukanović.

I domaća i međunarodna javnost pročitala je Đukanovićev blef, pa se “vrtoglavi” premijerski uspon mladog doktora vukotićevskih nauka Igora Lukšića raspršio kao kula od karata.

Pala je njegova marionetska vlada, ujedno pružajući jasan dokaz da je nemoguće imati demokratiju sa DPSovskim licem. To je uostalom bilo moje ubjeđenje od početka crnogorske “tranzicije”, kao i to da je želja mnogih “da vjeruju” da u DPS-u ima zdravih tkiva, jezgara ili jaja, pusta priča bez pokrića, ako već ne znak korumpiranosti.

Suočen sa krahom projekta brisanja ratnih i poratnih zločina kroz fingirane procese i institucije koje se, iako nose zvučne nazive, ne upuštaju u svoj zakonima definisan posao, Đukanović je sada ponovo, poslije dva odlaska, primoran da se vrati na državnu funkciju. Samo sebi vjeruje da sebe spasiti može. Eto, do toga je došlo, do nokata. Obruč se (neumoljivo) steže, a nervoza jača, iz dana u dan. Pa, odjedanput, naziva “glupostima” zvanične nalaze američkih državnih institucija.

U isto vrijeme, to je i signal da počinje žestoko zaoštravanje na političkoj sceni. Nema se više ni volje ni vremena za glumljenje demokratije, pa će se primjenjivati drugačije, tvrđe metode. Što to znači jasno se moglo vidjeti u kampanji za nedavne lokalne izbore u Herceg Novom i Tivtu. Đukanović je sa govornica, u stilu elementarne nepogode, gruvao prijetnje i palio požare etničkih sukoba.

Bilo je tu svega – i “zemunskog klana,” i “padeža”, i “Pavla Đurišića”, i “trovača na dvoru”, i “medijskih tajkuna”, i “krvožednog novinarstva”, a sve povezano nitju odbrane tobože nejake i ugrožene crnogorske suverenosti. A ko nasrće na državnu suverenost – inače, tu, za DPS (naprasno), najveću moguću političku vrijednost, važniju i od istine i pravde – taj je državni neprijatelj i izdajnik.

I kao takav, slobodna meta za državne i paradržavne službe. Svjedoci smo kako su za Đukanovićevih ranijih mandata stradali oni koji su na ovaj način bili označeni. Nedavno se navršilo tri hiljade dana otkako je ubijen osnivač i urednik lista “Dan” Duško Jovanović. A ekipa izvršitelja i nalogodavaca tog zločina ostade nepronađena i nekažnjena.

Jasno je da krivce za ovaj i veliki broj drugih nerazjašnjenih zločina nije moguće pronaći i privesti licu pravde bez demokratske smjene vlasti jer postoje osnovane sumnje da su zločini vršeni u sadejstvu sa državnim strukturama. U ovom trenutku, najveću političku snagu da za sva vremena ukloni to decenijsko oplođavanje crnogorskog režima sa organizovanim kriminalom posjeduje novoformirani Demokratski front.

Nadstranačka priroda DF-a, oličena u spoju opozionih partijskih struktura i autonomnog civilnog sektora koji temelji njegov smisao postojanja, omogućava da, prvi put od sticanja nezavisnosti, Crna Gora dobije kredibilnu političku alternativu režimskoj koaliciji. Zbog toga je DF i predmet najveće doze bahatosti i agresije od strane portparola i poslanika DPS-a i SDP-a, potpomognutih “državnim” medijima i plejadom analitičara, među kojima ima i kršitelja crnogorskih zakona.

U režimskim saopštenjima posebno se potencira tobožnje “anti-crnogorstvo” DF-a. To je u skladu sa Đukanovićevom politikom provociranja nacionalnih netrpeljivosti u stilu “zavadi, pa vladaj”.

Interesantno je, međutim, da je u isto vrijeme DF optužen od strane nedavno uspostavljene koalicije Srpskog bloka da vodi “anti-srpsku” politiku. Dakle, po ovim navodima, DF je i “anti-crnogorski” i “anti-srpski” u isto vrijeme!

To pokazuje koliko je politika DF-a u stvari politika “trećeg” puta, jedine političke putanje koja može da prevaziđe režimski instalirane podjele, pomiri Crnu Goru i omogući njen ekonomski razvoj kao multinacionalne, multireligijske i multikulturne zajednice.

Uostalom, to pokazuju i simboli DF-a, slogani, himna, zastava: golubovi mira umjesto orlova rata. Napadi DPS-a i Srpskog bloka pokazuju ko su pravi ekstremisti u Crnoj Gori i ko (i)zaziva sukobe i ratove. Faktor nestabilnosti nije u opozicionoj javnosti već u režimu na vlasti. To bi ambasadori velikih sila u Podgorici konačno morali da prime k znanju.

Đukanović ide lukašenkovskom prugom, koliko god se on i njegove marionete kleli u evropske integracije i vrijednosti. Njihovi monopoli tj. koruptivno-kriminalna udruživanja će kroz primjenu evropskih propisa biti raskrinkani i sankcionisani. A za mnoge u sadašnjem vrhu, tu se neće raditi samo o gubitku privilegija vlasti, nego i o oduzimanju imovine i lišavanju slobode.

Treba da bude jasno da se ovakav fundamentalan iskorak demokratizacije u Crnoj Gori ne može desiti za jedan dan, pa makar to bio i 14. oktobar, dan prijevremenih parlamentarnih izbora.

To je zbog toga što se crnogorski izbori održavaju u kontekstu u kojem su sve poluge državnog aparata i instrumenti sile i manipulacije, kao i ogromni resursi, u rukama režima. Nijedna krivična prijava protiv čelnih ljudi režima, a tih prijava ima na desetine, nije procesuirana.

U biračkim spiskovima vlada haos. Režim odavno koristi lokalne samouprave za plansku eliminaciju opozicionih birača sa spiskova. I sam sam, pri promjeni prebivališta iz jedne u drugu crnogorsku opštinu, došao na udar. Bez obavještenja sam izbrisan iz centralnog biračkog spiska.

Da li se to ikada desilo bilo kom biraču režimske koalicije? Stoga smatram da autentično opozicione snage, a tu prvenstveno mislim na savezništvo između DF-a, nerežimskog većeg dijela SNP-a, Pozitivne Crne Gore i većine stranaka manjinskih naroda, u postojećim uslovima treba da rade, paralelno sa predizbornom kampanjom, i na opciji bojkota i svim ostalim mehanizmima zaštite od sigurne režimske krađe na izborima.

Treba definisati čitav niz mogućih scenarija i javnost dati do znanja kakve će se mjere preduzeti u slučaju aktuelizacije bilo kojeg od njih. Crna Gora nije imala svoj 5. oktobar. Mislim da se treba staloženo i hrabro pripremati za njega i učiti na greškama učinjenim 6. oktobra u Srbiji.