Svako zna“ da treba piti osam čaša vode dnevno. Na kraju krajeva, ovo je savjet mnogih koji pišu o zdravlju, da ne pominjem nadležne poput britanske Nacionalne zdravstvene službe. Voditi zdrav život danas znači nositi sa sobom bočice vode i svaki čas piti kako bi postigli dnevni cilj i ostali hidrirani i zdravi.
Zaista, često pijemo vodu ne zato što smo žedni, nego zato što to tako treba: kako nas podsjeća prozvođač napitka Gatorade, „vaš mozak možda zna dosta toga, ali ne zna kad vam je tijelo žedno“. Sigurno je da nije prijatno piti ovoliko tečnosti, ali Powerade nam nudi ovaj mudri savjet: „Moći ćete da istrenirate svoju utrobu da toleriše više tečnosti, ako postepeno povećavate unos tečnosti“.
Sada „Britanski medicinski žurnal“ navodi da ove tvrdnje „ne samo da su besmislene, nego se rugaju besmislu“. Ovo je u medicinskoj profesiji poznato makar od 2002. godine, kada je Hajnc Valtin, profesor fiziologije i neurobiologije u medicinskoj školi koledža Darmut objavio prvi kritički izvještaj o dokazima o unošenju mnogo vode. Zaključio je da „ne samo da nema naučnih dokaza da je potrebno toliko piti, nego bi ta preporuka mogla biti štetna, kako zbog povećanja mogućnosti za izazivanje potencijalno opasne hipotermije i izlaganja otrovnim materijama, tako i zbog toga što kod mnogih izaziva osjećaj krivice što ne piju dovoljno.“
Zašto onda i dalje slušamo (i vjerujemo) da je bolje piti više vode? Pa, očito bi Gatorade i Powerade željeli da pijemo više njihovih proizvoda, a unošenje više tečnosti nego što su naše prirodne potrebe se čini kao odličan marketinški potez. Slično tome, posljednji naučni skup pod nazivom Hidriranje za zdravlje, na kome je promovisano unošenje više vode, sponzorisao je Danone koji prodaje flaširanu vodu brendova poput Volvic i Evian.
Priča o unošenju više tečnosti je, intrigantno, slična onoj kako „svako zna“ da globalno zagrijavanje utiče na sve izraženije klimatske ekstreme. Vrelo i sušno ljeto (u nekim područjima) izazvalo je još jednu bujicu ovakvih tvrdnji. A, dok su se mnogi zainteresovani dali na posao, jedan od igrača koji imaju najviše koristi od ovakvih tvrnji su mediji: ideja o „ekstremnim“ klimatskim uslovima daje neodoljivije vijesti.
Uzmimo na primjer Pola Krugmana koji, bez daha, za Njujork tajms piše o „sve više incidenata, ekstremnih događaja“, te kako se „ogromna šteta od klimatskih promjena... dešava sada“. On tvrdi da je globalno zagrijavanje izazvalo aktuelnu sušu na američkom Srednjem Zapadu i da bi vjerovatno rekordno visoke cijene kukuruza mogle izazvati globalnu krizu hrane.
Međutim, posljednja procjena klimatskog panela Ujedinjenih nacija nam govori upravo suprotno: za „Sjevernu Ameriku smo umjereno sigurni da postoji opšta blaga tendencija ka smanjenju suše (trend vlažnosti sa više padavina i vlažnijim tlom)“. Štaviše, nema načina da je Krugman mogao zaključiti da je ovu sušu izazvalo globalno zagrijavanje, osim ako nije imao vremeplov: prema klimatskim modelima se procjenjuje da bi ovakva detekcija najranije bila moguća 2048.
I, srećom, čini se da ovogodišnja suša neće izazvati krizu hrane. Kako piše „Ekonomist“, „ne smatra se da će rast cijena kukuruza i soje izazvati krizu hrane, što je bio slučaj 2007-2008, pošto su svjetske zalihe pirinča i pšenice obilne“. Štaviše, Krugman predviđa i inflaciju: cijene su porasle šest puta u odnosu na 1969, tako da iako je cijena kukuruza krajem jula dostigla rekordnih oko 8 dolara po bušelu, cijena kukuruza, kad se obračuna inflacija, je tokom većeg dijela 1970-ih godina bila veća, a 1974 je dostigla enormnih 16 dolara po bušelu.
Konačno, Krugman pogodno zaboravlja da je zabrinutost zbog globalnog zagrijavanja glavni razlog zbog koga cijene kukuruza skaču od 2005. naovamo. Danas se 40% kukuruza koji se uzgaja u SAD koristi za proizvodnju etanola, koji apsolutno ništa ne čini za klimu, ali definitivno utiče na cijenu kukuruza – na štetu velikog dijela najsiromašnijih slojeva svjetskog stanovništva.
Bil Mekiben se na sličan način izražava zabrinutost u Gardijanu i Dejli bistu zbog suše na Bliskom istoku i cijena kukuruza. Štaviše, on nam u povjerenju govori da požari koji divljaju od Novog Meksika i Kolorada do Sibira izgledaju „upravo“ kao rana faza globalnog zagrijavanja.
U stvari, najnoviji izvještaj o povećanju broja požara u svijetu pokazuje da se intenzitet požara smanjuje u toku posljednjih 70 godina, te da je sada na nivou preindustrijskog doba.
Kada dobronamjerni aktivisti žele da nam skrenu pažnju na globalno zagrijavanje, često završe upirući prstom izvan činjenica. A iako to izgleda opravdano plemenitim ciljem, ovakva taktika „politike panike“ rijetko funkcioniše i često se vraća kao bumerang.
Sjećate li se kako je, nakon uragana Katrina 2005, Al Gor (i mnogi drugi) tvrdio da nas čekaju još razorniji uragani? Od tada, prema pokazateljima, broj uragana opada; zaista, kako mjerenja pokazuju, globalno akumulirana ciklonska energija je na najnižem nivou od kraja 1970-ih. Preuveličane tvrdnje samo pojačavaju nepovjerenje i neangažovanost javnosti.
To nije dobro, jer je globalno zagrijavanje stvarni problem, a mi mu se ne posvećujemo. Zagrijavanje će pojačati neke ekstreme (vjerovatno je da će se suše i požari pogoršati do kraja vijeka). Međutim, zagrijavanje će takođe smanjiti druge ekstreme i dovešće, na primjer, do manjeg broja smrtnih slučajeva izazvanih hladnoćom, te do manje nestašice vode.
Takođe postoje stvarni zdravstveni problemi – i to mnogo njih. Međutim, fokusiranjem na pogrešne – poput unošenja viška tečnosti – skrećemo pažnju sa važnijih problema. Pričanje lovačkih priča možda koristi onima koji imaju udio u pričanju, ali svima nama čine gore.
Copyright: Project Syndicate, 2012.
Bonus video:
