Da li postoji veza između ekonomske moći i olimpijskih medalja? Da li je multipolarnost u sportu ukorijenjena u političkoj multipolarnosti?
Odmah nakon kraja Hladnog rata 1992. godine, Sjedinjene Države i „ujedinjeni tim“ bivšeg Sovjetskog Saveza osvojili su četvrtinu medalja u Barseloni. Globalna bipolarnost još nije bila nestala. Do Igara u Pekingu 2008, svijet se znatno promijenio. Sovjetsko-američka dvopolarnost je ustupila mjesto kinesko-američkoj dvopolarnosti, koja je osvojila 20 odsto medalja.
Na Igrama u Londonu ovaj trend je potvrđen. Kinesko-američka dvopolarnost predstavlja veliki dio ukupnog broja medalja (22 odsto), ali ne i izuzetan. Evropa ostaje snažna, dok su Azija i Karibi značajno napredovali.
Postoje zapravo četiri faktora iza olimpijske moći: veličina populacije, sportske tradicije, sportska politika i stepen razvoja. Odvojeno gledano nijedan od ovih faktora ne može objasniti učinak jedne zemlje na Olimpijadi. Zajedno, međutim, oni objašnjavaju puno toga.
Za početak, veličina populacije je izvor moći jednostavno zbog toga što velike zemlje mogu iskoristiti veliki ljudski potencijal u širem nizu disciplina. Zemlje sa velikim demografskim potencijalom stoga mogu imati i veliki olimpijski potencijal. Sa druge strane, Australija je izgleda jedina zemlja sa manje od 50 miliona stanovnika koja je osvojila više od tri odsto medalja na Ljetnjim olimpijskim igrama.
Međutim, naravno, velika populacija nije uvijek recept za uspjeh. Najbolji primjer je Indija, jedna od najmanje sportski orijentisanih zemalja na svijetu imajući u vidu njenu demografiju: šest medalja za više od 1,2 milijarde stanovnika – isto koliko i Hrvatska, koja ima svega 4,3 miliona.
Očigledno da indijsko društvo ima kompleksan odnos prema sportu. Međutim, disproporcija između demografske veličine i njenog olimpijskog uspjeha pokazuje da politička multipolarnost i sportska multipolarnost nijesu istog oblika.
Indija je vjerovatno najspektakularniji primjer, ali nije jedina. Zemlje poput Brazila, Argentine, Turske i Meksika su nadmašene od strane zemalja kao što je Južna Koreja. Sve u svemu, može se reći da Južna Amerika i Bliski istok ostaju sporedni igrači na Olimpijadi. Karibi na primjer nadmašuju Brazil.
Nacionalne tradicije su drugi važan faktor za olimpijski uspjeh. Prvo, tu su fizičke i prirodne realnosti. Etiopljani počinju da trče u djetinstvu kako bi stigli do, recimo, udaljenih škola. A Karibi ne nude mnogo sportskih aktivnosti osim atletike, za koje je potrebno relativno malo materijalnih resursa kako bi se stvorili šampioni. To je jedan od razloga zašto su Istočna Afrika, Karibi i u manjoj mjeri Magreb uglavnom prisutni u olimpijskim trkačkim disciplinama.
Međutim, tradicije se takođe mogu stvarati. Francuzi nijesu kulturološki niti fizički predispozicionirani da dominiraju u sportovima kao što je džudo, kanu ili plivanje u kojima su uspješni više od 50 godina. Nacionalna sportska politika takođe može dovesti do dobrih rezultata.
Takve politike ogledaju se u izboru zemlje da se razvija u jednom ili nekoliko sportova. Oni mogu dati veliku autonomiju raznim federacijama (kao u SAD i Velikoj Britaniji); opredijeliti značajne javne resurse za sportove u političke svrhe (kao u Rusiji i drugim diktaturama); ili izolovati sportove koji se finansiraju iz državnog budžeta od stranačkih politika kako bi se obezbijedio kontinuitet (kao u Italiji i Francuskoj).
Sa druge strane odsustvo prave sportske politike može biti odlučujući hendikep. Kako drugačije objasniti loše učinke dobrostojećih zemalja kao što je Švajcarska, ili mnogoljudnih poput Nigerije? A šta je uzrok izuzetnog učinka Južne Koreje ako ne dobra sportska politka?
Na kraju, stepen razvoja jedne zemlje kao što smo vidjeli daleko je od odlučujućeg za olimpijski uspjeh, naročito u trkačkim disciplinama. Trkači mogu da putuju i treniraju pojedinačno na najboljim stazama.
Međutim, razvoj ipak igra značajnu ulogu. I dok su sportovi poput trčanja relativno jeftini, drugi – uključujući gimnastiku, plivanje pa sve više i ekipni sportovi – zahtijevaju značajne resurse. Nije slučajnost što Karibi i Afrika nijesu prisutni u tim disciplinama na najvišim nivoima takmičenja.
Zaista, od deset zemalja koje su osvojile najviše medalja na Igrama u Londonu, sve osim Kine i Rusije su članice OECD-a. Nema manje razvijenih zemalja, sa mogućim izuzetkom Ukrajine, među prvih 15.
Dakle, mada ekonomska moć nije preduslov za olimpijsku moć, multipolarnost u sportu ostaje čvrsto povezana sa njom. Afrika je osvojila svega tri odsto medalja u Londonu. Međutim, ako ovaj kontinent nastavi sa skorašnjim ekonomskim rastom ta cifra će skoro sigurno rasti.
Copyright: Project Syndicate 1995–2012
Bonus video:
