Toga dana u kasnim poslijepodnevnim satima izlazim iz kancelarije. Na trotoaru glavne ulice susrijećem preprodavce cigareta, meni poznata lica. Nazvali su ih „žrtvama“ tranzicije, a u stvari oni su žrtve neodgovorne ekonomske politike koju je država vodila prethodnih decenija. Na užarenom asfaltu, sem nas, nije bilo „žive duše“. Sasvim očekivano, tropske vrućine u Podgorici (termometar je očitavao 42,5°C) teško izdrže i oni najosvjedočeniji tropikanci. Na ulici je samo onaj ko tamo mora da bude, a oni moraju!
Zaustavljaju me i otpočinjemo razgovor. Očekivano tema je njihova mukotrpna životna situacija. Jadaju se da im se život sveo na borbu za golu egzistenciju. Nekad dostojanstveni radnici/ce podgoričkih renomiranih fabrika, sa pristojnom zaradom i pravom na stan. Danas natjerani da budu sitni šverceri, koji strijepe i zaziru od inspektora u grčevitoj borbi za koru hljeba. Jer, stigle su ih godine, a posla ionako nema ni za mlađe. Sada ih više brine budućnost njihove djece, jer svoju su sudbinu već odavno zapečatili. Raspituju se da li Unija slobodnih sindikata može nešto uraditi na uspostavljanju pravednijeg i prosperitetnijeg društva. Društva jednakih šansi i za njihovu djecu, bez obzira kako se politički, nacionalno ili vjerski izjašnjavaju. Na kraju razgovora dovikuju mi „Činite nešto!“.
Taj njihov vapaj, sa kojim se lično identifikujem, je i vapaj većine crnogorskih građana, koji žele pravo na dostojan život i pravedno društvo. To podrazumijeva vladavinu prava, pravo na rad i adekvatnu zaradu, odnosno pravo na adekvatno socijalno osiguranje za sve one koji, bez svoje krivice, ne mogu da nađu zaposlenje. Upravo u tom pravcu Unija slobodnih sindikata čini i činiće sve što je u njenoj moći. Ali kolike su naše moći i gdje leže ključne poluge za uspostavljanje pravednog društva?
Ključne poluge drže političari, izabrani od strane građana da u njihovom interesu vrše vlast i upravljaju državom. Sindikatu preostaje mogućnost da protestuje ukoliko je nezadovoljan ekonomskom politikom, a snaga protesta, opet, zavisi od masovnosti podrške samih građana. I protestovali smo.
Ali vremena su teška.
Na proteste ne smije da izađe veliki broj građana, koji se opravdano boje od očekivanog revanšizma ili gubitka „šansi“, i to moramo razumjeti.
Naime, nedavno objavljeni „Nacionalni izvještaj o razvoju po mjeri čovjeka 2012“, koji je sačinio UNDP, pokazuje frapantnu činjenicu da devet od deset građana (91,7%) smatra da je važno da budu dobro povezani sa ljudima na položaju, koji imaju političku moć, da bi napredovali u životu (odnosno 45,5% smatra da je to od suštinske važnosti, a 46,2% da je važno). Pa kako će ti građani da izađu na protest, a da se ne zamjere ljudima na položaju, jer sve se snima?
Istovremeno, pomenuti Nacionalni izvještaj je, po meni očekivano, pokazao stav ispitanika o položaju zaposlenih u dvjema važnim društvenim djelatnostima – zdravstvu i prosvjeti. Tako 91,4% ispitanika smatra da zarade ljekara treba da budu dva (45,8%) ili tri (45,6%) puta više od prosječne zarade (trenutno je njihova zarada u visini prosječne), a oko 74,6% ispitanika smatra da ostalom medicinskom osoblju zarada treba da bude u visini dvije (oko 40%), odnosno jedne (34,6%) prosječne zarade u državi (trenutno je njihova zarada oko 300€). Kada je riječ o prosvjetnoj djelatnosti 51,4% ispitanika smatra da zarada nastavnika treba da bude dva puta veća od prosječne zarade, dok 36,5% smatra da treba da bude u nivou prosječne plate (trenutno je ispod prosječne zarade). Konačno, kada je riječ o posebno važnoj populaciji penzionera, 57,7% ispitanika smatra da je potrebno povećati penzije toliko da se pokriju osnovni troškovi života penzionera, ali i neki dodatni troškovi da bi mogli lagodno da žive (što u ovom trenutku aktuelne penzije ni blizu ne omogućavaju). Da ne elaboriramo ostale djelatnosti, čija primanja su ispod, ili daleko ispod, primanja zaposlenih u zdravstvu i prosvjeti, odnosno ispod egzistencijalnog nivoa.
Dakle, prema navedenoj anketi, standard nam je duplo ili više nego duplo ispod očekivanog nivoa. To samo po sebi pokazuje da je prisutno većinsko nezadovoljstvo crnogorskih građana. Međutim, građani to tako ispoljavaju u istraživanjima, ali ne i na protestima.
Zato, suština je da shvatimo da, ako želimo da „(u)činimo nešto“, ključnu odluku donosimo na predstojećim izborima, u trenutku kada se budemo opredjeljivali za politiku i političare koji će vršiti buduću vlast. Jer, sindikat je protestima učinio svoje, a građani moraju učiniti mnogo više svojim predstojećim izborom za odgovornu vlast. Nakon političkih izbora sindikat nema puno prostora za djelovanje, jer sindikat je dužan da vodi socijalni dijalog sa onima koje su građani izabrali da upravljaju državom, a sve ostalo zavisi od naknadno iskazane podrške građana.
Bonus video:
