„Jedna od Hora, boginja pravednosti Dika, zajedno sa Temidom, boginjom zakonitog poretka, stajala je pored Zevsa kada je on o nečemu presuđivao. Prisustvo njih dvije bio je izraz spoznaje da su zakoniti poredak i pravednost često dvije različite stvari“.
U predvečerje crnogorskih parlamentarnih izbora, u Srbiji se desila zanimljiva rokada vlasti i opozicije, identična onoj u Hrvatskoj od prije par mjeseci, a što se dešava u kontinuitetu zadnjih desetak godina u ove dvije države koje čine osovinu violentnog zapadnog Balkana.
Upravo je ta lagana i netraumatična smjenjivost vladajućih struktura i sada već učestala alternacija stranaka u političkoj vrhuški, najsigurniji indikator da zemlje u našem okruženju postaju zdravi i civilizovani društveni entiteti.
A šta je sa Crnom Gorom, odnosno, da li će promjene u regionu, emancipatorski i evolutivno uticati na rezultate jesenjih parlamentarnih izbora i koliko ćemo još tradicionalno, kao kroz čitavu istoriju, sudbinski-primitivno i regresivno kaskati za susjedima?
Ova konstatacija u formi pitanja me je neodoljivo podsjetila na Jungovu poznatu tezu da je „čovjek čudovišno konzervativno biće i samo ga goleme nevolje mogu podstaći na promjenu“. Dakle, stara i deplasirana domaća upitanost: šta treba još da se desi, kakva nevolja, da se crnogorski građanin promijeni i okrene leđa dvodecenijskoj vladavini organizovanog kriminala?
Međutim, društvena atmosfera, političko-partijske prilike i ispitivanja javnog mnjenja ne obećavaju ni najmanji obrt, naprotiv, čini se da vladajuća klika kao nikad ranije nije tako rutinski-sigurno i bezbrižno ušla u jedan izborni proces kao u ovaj aktuelni.
Afere „Telekom“, „Prva banka“ i mnoge druge, koje su već uveliko pod međunarodnim monitoringom, najkonkretnije i s pravom stigmatizuju porodicu Đukanović i najvjerovatnije će je u dogledno vrijeme diskvalifikovati i procesuirati, a što može dodatno ojačati dominantnu poziciju DPS-a, koji novi imidž gradi na umjerenosti i političkoj disperzivnosti Vujanovića i Lukšića, što jasno dokazuju visoki procenti njihove popularnosti (ostavka u kriminal iniciranog Roćena takođe ide u prilog jačanju „novog vala“).
Ne samo što inostrani centri moći odavno ne vide alternativu u crnogorskoj (ne)moćnoj opoziciji, već i prosječan antirežimski glasač zaštitu svojih egzistencijalnih i nacionalnih interesa sve više traži u DPSDP okrilju „reformskom“ i „neuprljanom“ dijelu dvodecenijske vlasti.
Režim je podigao tehnologiju kontrole i dominacije na tako sofisticirani i heterogen nivo, apsorbujući čak u sebe i ono što je autentični i sui generis zadatak i obaveza opozicije. Tako da srpski dio građanstva više nade polaže u instituciju predsjednika države (Vujanovića) nego u svoje nacionalne stranke. Slično je i sa crnogorskim, albanskim i ostalim nacionalnim zajednicama ali i sa crkvom, vjerskim organizacijama, manjinskim grupama, medijima, akademijama...
Vladajući aparat je postao moćni heliocentrični sistem ka kojem se životno i nagonski okreću svi segmenti društva uključujući i one koji bi mu po svojoj prirodi trebalo da budu eksplicitna antiteza, pa zato dolazimo do šizofrene ali i krajnje nihilističke situacije kada gotovo svaki opozicioni lider ima svog favorita u režimskoj oligarhiji ( čak i beskompromisni i hrabri lider PZP-a glorifikuje ministarku odbrane ili bivšeg šefa ANB-a!?)
Jasno je da nam ovaj politički i interesni mixtus orbis ne obećava ništa dobro na jesenjim izborima, naročito u svjetlu rezultata lokalnih izbora u Herceg Novom.
Ali, nije li u manjoj ili većoj mjeri, u rigidnom ili demokratskom društvenom uređenju, režim taj sveprožimajući faktor koji presudno utiče na sve značajnije sociološko-političke činioce države, naravno ne u tragično-totalitarnoj mjeri kao u našem primjeru. Nijesu li Tadićev DS, a prije toga Koštuničin DSS bili alfa i omega svekolike Srbije, a HDZ Hrvatske, ali oni za razliku od nas imaju odgovoran i osviješćen narod koji reaguje kad zatreba, od preglasavanja do pobune i „revolucije“!
Proljećni građanski protesti, krajnje distancirani od stranačke i nacionalne ornamentike, u organizaciji MANS-a, a koji nijesu uspjeli aktivirati taj odbrambeni sistem u našem društvenom organizmu, kontraproduktivno su učvrstili rašireno uvjerenje da je sistem nedodirljiv i da mu je nemoguće nauditi.
Ostaje nam još da vidimo šta će uraditi Miodrag Lekić, persona u pravom smislu te riječi, ugledan, odmjeren i ničim uprljan diplomata i intelektualac koji u stilu superheroja dolazi u zadnjem trenutku da spase narod i državu.
Ipak, znajući Crnogorce, teško da bi se neko ko nema kriminogeni karakter i dugu kleptomansku praksu mogao uspješno kandidovati za heroja, koji će bitno uticati na rezultate predstojećih parlamentarnih izbora.
Afere „Telekom“, „Prva banka“ i mnoge druge, koje su već uveliko pod međunarodnim monitoringom, najkonkretnije i s pravom stigmatizuju porodicu Đukanović i najvjerovatnije će je u dogledno vrijeme diskvalifikovati i procesuirati, a što može dodatno ojačati dominantnu poziciju DPS-a, koji novi imidž gradi na umjerenosti i političkoj disperzivnosti Vujanovića i Lukšića, što jasno dokazuju visoki procenti njihove popularnosti (ostavka u kriminal iniciranog Roćena takođe ide u prilog jačanju „novog vala“)
Bonus video:
