stav

Jovana, Ivana, Rabija...

Primjetno je da smo postali i slijepi i nijemi na tuđu nesreću sve dok nas same ne snađe, a tada je kasno. I baš zato dižem svoj glas jer se o ovome mora pričati.
2 komentar(a)
KBC, Foto: Boris Pejović
KBC, Foto: Boris Pejović
Ažurirano: 23.02.2019. 15:10h

Ovaj tekst pišem u ime djevojčica koja su bile tek zakoračile u život i na samom pragu se susrele sa njegovom surovošću. Ovaj tekst pišem u ime svih onih preminulih zarad mogućeg nemara i potencijalne neodgovornosti medicinskog osoblja. Ovaj tekst pišem i kao roditelj koji smatra da danas u 21. vijeku život nema alternativu.

Svako razuman zna da je smrt sastavni dio života i kao takav je nešto od čega ne možemo pobijeći. Međutim, neću da se pomirim sa činjenicom da neznanje i javašluk budu mogući uzročnici nečije prerane smrti. Gotovo da nema dana kada neki ožalošćeni roditelj ili potomak ne objavi da krvicu za smrt svog najbližeg traži u neefikasnosti zdravstvenog sistema, kao i u neznanju pojedinih doktora ili medicinskih radnika. Ovo je naročito izraženo po gradskim bolnicama gdje nesporno fali stručnog i poslu posvećenog kadra. Kao po pravilu, sve se brzo zataška, ljekarski esnaf kolegijalno ćuti, a ljudi umiru. Naravno kao i u svemu i ovdje treba odvojiti one ljekare koji se svojim radom i znanjem bore za svaki život, kao i one kojima korupcija izaziva osjećaj gađenja i stida. Velika je istina da u Crnoj Gori postoji ogromno nepovjerenje u cijelokupan zdravsteni sistem, jer onaj koji ima malo više novca liječi se u Beogradu, Zagrebu ili Ljubljani, dok oni kojima novac ne predstavlja bilo kakav problem spas traže u svjestkim metropolama i renomiranim bolnicama. Nakon svega nameće se pitanje, šta sa onom velikom većinom koja novca nema, da li je ona osuđena na slab medicinski nadzor, dali im prijeti veći rizik, dali su oni uzaludno uplaćivali u zdravstveni fond?

Na svijetu nema ništa vrjednije od života i baš zbog toga je velika sreća kada se taj život rodi i velika nesreća kada nestane. Mislim da bi trebali svi biti svjesni toga, jer je briga o zdravlju suština kvaliteta života u nekoj zemlji. Na žalost, to je ono što nas razlikuje od savremenog svijeta, od Skandinavije, gdje je životni vijek desetak godina duži nego kod nas.

Kvalitet života nijesu našminkani podgorički kafići, kvalitet života nije samo Porto Montenegro, kvalitet života nijesu samo Madona i „Stonsi“, kvalitet života je sačuvati nečiji život, kvalitet života je da Jovana, Ivana, Rabija nijesu smijele prerano okončati svoje živote. Sav taj montenegro-mondenski način života bi bio dozvoljen da su ispunjeni svi osnovni preduslovi. Ovako kada na jednoj strani imamo zapuštene bolnice sa prljavom posteljinom i zastarelom tehnikom, davati milione za mega zvijezde postaje sramno i nepristojno. U najavama da će Crna Gora postati Monako zaboravlja se činjenica da baš u Monaku postoji jedna od najrenomiranijih klinika u kojoj se obavljaju najdelikatnije operacije. Zaboravlja se činjenica da se u Monaku ipak više brine o zdravlju građana nego o vezu za jahte, što kod nas nije slučaj.

Siguran sam da niko od onih koji vežu jahte u Tivtu ne bi odabrao Crnu Goru kao mjesto gdje može riješiti zdravstveni problem, već bi ipak skoknuo do Monaka. Zaboravljamo da se pristup liječenju nekih pa i najtežih bolesti odmakao od našeg nekoliko svjetlosnih godina, da se danas u savremenom svijetu na puno humaniji način liječe i najteži bolesnici kojima se produžava životni vijek, kao i da smo tehnološki još u Titovoj Jugoslaviji.

Primjetno je da smo postali i slijepi i nijemi na tuđu nesreću sve dok nas same ne snađe, a tada je kasno. I baš zato dižem svoj glas jer se o ovome mora pričati. Neću da pristanem da vjerujem samo i jedino u saopštenja kolega ljekara koje kao po pravilu štite kolege i u kojima su uobičajno neke vanredne okolnosti i sile dovele do nečije smrti. Mora se pristupiti stručno i objektivno u utvrđivanju odgovornosti kako bi se konačno nečija neodgovornost sankcionisala ili nečija nedužnost potvrdila. Ovo dobija na težini činjenicom da se ovakvim pristupom skida kolektivna krivica i da se prenosi na pojedinca koji za svoj nemar i neodgovornost mora da plati. Međutim u „ćutološkom“ sistemu to nije za očekivati, jer je nezamjeranje postala osnovna vrlina.

I na kraju šta reći, šta osjetiti, osim tuge što ti mladi životi nijesu dobili bitku sa bolešću i mogućim javašlukom i neznanjem.