Prošlo je mjesec dana od kada je 26 poslanika pokrenulo postupak ocjene ustavnosti zakona ''euro po euro'' i još 8 dana više od kada je više od 30.000 građana iniciralo isti postupak.
Prije par dana, najzad se oglasio i predsjednik Ustavnog suda Milan Marković sa zaključkom kako ''same misli da Ustavni sud može da donese odluku za jedan dan su iluzorne'' i da ''podnosilac inicijative ne zna dovoljno kakva je pozicija, značaj i uloga Ustavnog suda i kakve odluke Ustavni sud donosi''.
Moram priznati da mi zvuči malo tragikomično kada čujem Milana Markovića da javno drži lekcije o poziciji, značaju i ulozi Ustavnog suda i o tome kakve odluke taj sud donosi.
Ustavni sud bi trebalo da štiti ustavnost i zakonitost, kao i da ima posebnu ulogu garanta osnovnih ljudskih prava i sloboda. Tako je to u državama i sistemima vladavine prava, ali u takvim državama je iluzorno da predsjednik Ustavnog suda bude neko ko je ranije bio član komisije koja prihvata doktorske disertacije funkcionera vladajuće partije, koje kasnije osporava Senat Univerziteta jer nijesu naučno djelo.
U takvim državama je iluzorno da predsjednik Ustavnog suda bude neko kome godinu dana ranije stambeno pitanje riješi Vlada kojom predsjedava njegov školski drug, a čije odluke treba da ocjenjuje Ustavni sud.
U takvim državama je iluzorno da predsjednik Ustavnog suda bude neko ko je, kao član zakonodavno-pravne komisije, primao novčane naknade od Skupštine čije akte treba da ocjenjuje Ustavni sud.
U takvim državama je iluzorno da se ministarska funkcija u Vladi zamijeni funkcijom sudije Ustavnog suda, jer Ustavni sud ocjenjuje i akte Vlade u čijem donošenju učestvuju ministri.
U takvim državama je iluzorno da se poslanička funkcija u Skupštini zamijeni funkcijom sudije Ustavnog suda koji ocjenjuje i akte Skupštine koje donose poslanici.
Stoga sam, kao jedan od podnosilaca navedene inicijative, jako srećan i ponosan što sam istu i sastavio, a posebno što se moje viđenje pozicije, značaja i uloge Ustavnog suda u bitnom razlikuje od viđenja Milana Markovića i većine sudija Ustavnog suda, ali i onih koji su te sudije izabrali.
Mada je Marković doktorirao na Upravnom pravu, kada se prihvatio funkcije predsjednika Ustavnog suda morao je naučiti i da se postupak za ocjenu ustavnosti i zakonitosti pokreće predlogom najmanje 5 poslanika. U konkretnom slučaju predlog je podnijelo 26 poslanika, pa se pitam da li predsjednik Ustavnog suda pokazuje elementarna neznanja ili obmanjuje javnost kada govori o prethodnom postupku u kom se ispituje inicijativa, a ne predlog. Da li su eventualno neznanje ili sklonost ka obmanjivanju uticali na shvatanje Milana Markovića o poziciji, značaju i ulozi Ustavnog suda ne znam, ali mi izgleda logično da su bili od uticaja na izbor za sudiju Ustavnog suda. Oni koji donose zakone kao što je ovaj kojim pljačkaju građane i pokrivaju troškove svoje korupcije, nikada neće rizikovati da za sudiju Ustavnog suda izaberu nekoga ko će raditi u interesu ustavnosti i zakonitosti i ko će štititi osnovna ljudska prava i slobode.
Zato je iluzorno i očekivati da Ustavni sud Crne Gore obavlja svoju ulogu, jer on to nije radio ni do sada kada je trebalo da odlučuje suprotno koruptivnim interesima vrha izvršne vlasti. Štaviše, rekao bih da je krajnje bezobrazno i drsko da o ulozi Ustavnog suda drži lekcije predsjednik tog suda koji je izabran prije 4 godine, iste godine kada su Ustavnom sudu podnesene neke inicijative o kojima taj sud još nije odlučio.
Kakvo je shvatanje Milana Markovića o ulozi Ustavnog suda pokazuje se i iz odluka o ustavnim žalbama. Sud u Strazburu je već ocijenio da se radi o nedjelotvornom pravnom sredstvu, jer je godinama Ustavni sud svaku ustavnu žalbu odbacivao. Ipak, Marković i ostale sudije Ustavnog suda počele su da mijenjanju praksu kada su u pritvor završili neki od onih koji su ih birali. Do tada, po mišljenju Milana Markovića, nije bilo kršenja osnovnih ljudskih prava u određivanju i produženju pritvora.
Sada nam taj Milan Marković drži lekcije o poziciji, značaju i ulozi Ustavnog suda i još ističe kako mora čekati mišljenje Skupštine i Vlade. Ima li uopšte ko, osim Milana Markovića, da ne zna kakvo je mišljenje Skupštine i Vlade o zakonu euro po euro? Naravno, i Milan Marković to zna vrlo dobro.
Slično kao što njegov šef i školski drug zna kakvo je mišljenje Joce Amsterdama kada se poziva na njega. Preko Joce su pokušali da destabilizuju Crnu Goru, ali sreća je što se radi o karakternoj osobi koja se nije dala prodati. Ko ne vjeruje Milu Đukanoviću, neka pita Jocu Amsterdama. Još kad bi Milan Marković mogao da odlučuje o kršenju ljudskih prava Joce Amsterdama, bilo bi idealno. Da se Crna Gora bar malo oduži čovjeku koji nije prihvatio nagodbu da svjedoči protiv Mila Đukanovića i tako ugrozi Crnu Goru.
Bonus video:
