Protiče još jedno, naizgled obično, ljeto. Ovo je, ipak, nešto drugačije. I, pamtiće se duže. Ne samo po žaropeku. Ovo ljeto je drugačije jer je istovremeno, tako bar najavljuju iz vrha vlasti, i predizborno ljeto. Vrelije od običnog ljeta.
Za izbore treba pripremiti nešto sa čime izaći pred građane. Treba naći nešto čime bi građane zabavili da zaborave na surovu svakodnevicu. Da zaborave na organizovanu otimačinu „euro po euro“, na stalna poskupljenja, sve veće i brže siromašenje... Da, bar nakratko, zaborave na sopstvenu muku i poniženja. Treba smisliti nešto sa čime pobijediti na izborima.
Početak pregovora sa Evropskom unijom nije dovoljan za izbornu pobjedu. Tome su, opštim konsenzusom, doprinijeli i vlast i opozicija. I NVO sektor. I niko, niti može, niti ima pravo da ovo prisvoji samo za sebe. Zato su za izbornu pobjedu potrebni mnogo veći i jači argumenti.
Šta je to što se može ponuditi biračima. Nove „radne pobjede“?. Nema ih. Industrijske proizvodnje, skoro da i nema. Od nekadašnjih industrijskih giganata i nosilaca razvoja ostali su samo dugmići. Radnici se nalaze na biroima rada i u stanju socijalne potrebe. Turistička sezona će, dijelom, popraviti posrnulu ekonomiju, ali ni to nije dovoljno. Ostali su samo dugmići i od mnogih, nekada renomiranih, hotela. Uz to, još uvijek nijesmo načisto kakav turizam hoćemo: elitni ili masovni. Još uvijek lutamo između luksuza vrhunske turističke ponude i najnižeg kiča i primitivizma.
Izuzimajći AD „Plantaže“, ne možemo se pohvaliti ni poljoprivrednom proizvodnjom. Tipična ekstenzivna proizvodnja. Imanja su usitnjena, najvećim dijelom i napuštena i zapuštena... Da bi se obnovila treba mnogo novca. A njihovi vlasnici nemaju ni za kartu do Bioča. Još manje za ulaganje u izgradnju neophodne infrastrukture, u nove zasade, formiranje stada...Ljeto i turističku sezonu prate i brojni festivali. Umjesto hljeba, biće igara i zabave i za običan puk. Pojaviće se novi hitovi koji će se slušati do idućeg ljeta i idućih festivala.
No, ovoga ljeta će se, bez obzira na festivale, ipak slušati neke druge melodije. Kako je krenulo, bojim se, najviše će se slušati „Diktator song“ mostarske grupe „Zoster“. Naravno, u drugačijem aranžmanu i sa drugim interpretatorima. Prva strofa ove popularne pjesme već postaje hit: „ Ako misliš k’o što ne bi smio misliti, / mogla bi te noć progutati. / Ako si mislio kao što si mislio, / mogli bi završit sa emisijom“. Poruka je kratka i veoma jasna. Namijenjena neprijateljima i domaćim izdajnicima. Poruka svima koji misle drugačije. Koji misle svojom glavom. Istovremeno i poruka „mangupima u sopstvenim redovima“. Da ne zaborave kojem plemenu pripadaju.
Uzalud će mnogi, kao vapaj, ponavljati stihove iste pjesme: „... A ja samo želim promijeniti svijet,/ a ja samo želim promijeniti svijest... “. I Slavko Perović je, godinama pokušavao da promijeni svijest građana Crne Gore i ponavljao „Provedri mi iznad Gore Crne“. Završio je u bolnici sa polomljenim rebrima. Kao i mnogi prije njega. Postavlja se pitanje ko je sljedeći? Kandidata ima dosta. Izvšilaca mnogo više.
Vlast je, iako to javno ne priznaje, uplašena sve većim nezadovoljstvom građana. Kako se izbori primiču to nezadovoljstvo je sve veće. Strah takođe. Zato se, ponovo, pribjeglo intenzivnoj proizvodnji neprijatelja, domaćih izdajnika i „srpskih plaćenika“. A neprijatelji i izdajnici su svi oni koji misle drugačije. Prije svega oni koji pamte. Neprijatelji su i oni koji uopšte misle. Crtaju se mete na grudima svih onih koji se usuđuju da misle svojom glavom, da ukazuju na greške vlasti, nedostatke sistema, da kritikuju...Da podsjećaju na nepočinstva, na neznanje i korupciju...
I, zaista, šta ima ko da se buni ili da misli. Ima neko ko misli za sve nas. Naše je samo da pognemo glave, slušamo i slijedimo svoje vođe. A vođe, inače, više vole da ih se podanici plaše nego da ih obožavaju. „..Jednoumlje care moj...“ pjeva grupa „Zoster“.
A, mnogo je toga na čem treba podsjećati. Bez čega smo mogli i bez čega bi nam život bio mnogo drugačiji. I podnošljiviji. Treba podsjetiti na „Rat za mir“. Podsjetiti da su crnogorski građani ginuli ili ostajali invalidi u ratu „u kome nijesmo učestvovali“. Treba podsjetiti na Morinj, deportaciju Muslimana. Na inflaciju - do tada nezapamćenu u svijetu. Na sankcije međunarodne zajednice i Crnu Goru kao „najljepši zatvor na svijetu“. Bombardovanje od strane NATO alijanse. Tranziciju, pustošenje privrednih i prirodnih resursa, otpuštanje desetina hiljada zaposlenih, siromaštvo... Podsjetiti na podjele građana i sijanje mržnje, straha i netrpeljivosti po nacionalnoj i vjerskoj osnovi. Na nepotizam, kao jedan od najizraženijih oblika političke korupcije u Crnoj Gori. Na zastrašivanja ispred svakih izbora, na poniženja.... Podsjetiti na mnogo toga što bi i vlast i opozicija rado zaboravili. Treba podsjetiti na najnovije stranice crnogorske istorije, koje bi mnogi rado izbrisali. Ili ih bar prekrečili. Na sve to treba podsjetiti. I stalno podsjećati. Ako ni zbog čega drugog, a ono zbog toga da nam se ne bi ponovilo.
Istina, desilo se i nekoliko lijepih, i za Crnu Goru, istorijski značajnih događaja, na koje takođe treba posjetiti. Obnavljanje crnogorske nezavisnosti, prijem u Organizaciju ujedinjenih nacija, nedavni početak pregovora za pristupanje Evropskoj uniji... Događaji, koji zaslužuju poštovanje i bude nadu da bi i Crna Gora, jednoga dana mogla da bude uređena i srećna država. Da bi to postala Crna Gora se mora suočiti sama sa sobom i svojom prošlošću. Personalizovati odgovornost svakog pojedinca, kako bi se skinula kolektivna hipoteka zločina i grijeha, kako sa Crne Gore, tako i sa pripadnika naroda i etniteta. A, to je ono od čega i vlast i opozicija bježe. I zbog toga proizvode neprijatelje. Proizvode strah. Jer su i sami uplašeni. Ne toliko zbog, eventualnog, gubitka vlasti i stečenih privilegija. Znaju da ničija nije gorjela do zore i da njihova dogorijeva. Plaše se suočavanja sa sopstvenom prošlošću i svojim minulim radom. Svjesni da mnogo toga ne zastarijeva. Ostalo je mnogo tragova pa se njihov minuli rad ne zaboravlja. I da za sve to moraju, kad tad, podnijeti račun i domaćoj i međunarodnoj javnosti. Zato pokušavaju da to odlože. Makar do poslije izbora. I novog imuniteta.
Promjena vlasti znači otvaranje dosijea koja godinama skupljaju prašinu u arhivama policije, pravosudnih organa i tžilaštvima. Njihovo otvaranje bi za mnoge bilo veoma neugodno. Moglo bi da izazove i „domino efekat“. Zbog toga nam i prijete. I siju strah. „..Jednoumlje care moj...“
Zato i mislim da je pravo i, prije svega, obaveza građana Crne Gore, svih kojima je Crna Gora u srcu i koji su joj lojalni, koji Crnu Goru doživljavaju kao svoju državu, da konačno dignu glavu i dignu glas. Da ukažu na nepočinstva nosilaca vlasti. Da svakodnevno podsjećaju na to. Da ne dozvole kolektivnu amneziju i lobotomiju. Da ne ćute i ne zabijaju glavu u pijesak. Da se na daju zastrašiti.
Pravo je i obaveza građana da uređuju svoju budućnost. I budućnost svoga potomstva. Da uređuju i mijenjaju i vlast i sistem. Naredni izbori su prilika za to. I neka svako ponese breme odgovornosti sopstvene odluke. Sljedeća prilika je tek za četiri godine.
Bonus video:
