Sport je društvena pojava sa specifičnim socijalnim funkcijama i izraz je potrebe jednog društva u raznim oblastima, a naročito u oblasti obrazovanja, istorije, kulture, suživota, fer pleja, zaštite životne sredine, borbe protiv dopinga, biznisa i sl.
Mnogo puta je ponovljeno da je sport jedna od glavnih manifestacija savremene civilizacije i da je oduvijek bio dio društvenog života i ljudske potrebe za igrom i zabavom. Tema kojom se želim baviti ovom prilikom tiče se uzajamne veze sporta i biznisa. Aspolutno sam siguran da ću uspjeti samo dotaći pojedine segmente ove široke teme, ali prostor koji imam na raspolaganju mi ne dozvoljava da se detaljnije bavim ovom, inače vrlo inspirativnom, aktuelnom i nezaobilaznom problematikom.
Kao prvo, smatram da su sport i biznis međusobno jako povezani, korisni jedni drugima i upućeni jedni na druge. Države u tranziciji su se uglavnom povukle iz direktnog finansiranja sporta i taj prostor je ostavljen uspješnim kompanijama i njihovim potrebama da kroz sport afirmišu sebe i svoj proizvod i odgovore snažnim zahtjevima sportskih organizacija, snažnim zahtjevima i traganjima za sigurnim izvorima finansiranja.
Opasnosti koje se u ovom smislu javljaju, na koje permanentno ukazuje Međunarodni olimpijski komitet, su pretjerana komercijalizacija sporta koji, u suštini, ima dugu-nekomercijalnu tradiciju i koji je u pojedinim segmentima, iz sfere igre i zabave, prešao u sferu ozbiljnog biznisa. Dugo vremena je Olimpijski pokret odolijevao snažnom pritisku biznisa, ali posljednjih dvadesetak godina došlo je do izvjesnog popuštanja u tom pravcu.
Ekspanzija sporta i sportista posljednjih pola vijeka, kao najboljih ambasadora svojih zemalja, toliko je prisutna da je prosto bilo nemoguće izbjeći prisustvo velikog biznisa a time i uticaja velikog novca u sportu.
Kao što sam rekao, Međunarodni olimpijski komitet i dalje u velikoj mjeri odolijeva ovim pritiscima kroz razne mjere i aktivnosti koje preduzima, ali čini mi se da je krajnji ishod ove trke ipak neizvjestan.
Mi u Crnoj Gori kao mladoj državi sa takođe mladim Olimpijskim komitetom, moramo učiniti sve da kroz zakonska rješenja, uredimo odnose koji će postati aktuelni u trenutku kada se Država povuče kao tradicionalni glavni sponzor sporta i taj prostor prepusti kompanijama koje imaju finansijsku moć.
Uvažavajući na kraju, svu neophodnost partnerstva i opreza koji u ovom smislu izražava Olimpijski pokret, podsjetio bih na primjer sportiste koji je na pravi način dao odgovor u stilu istinskog olimpijskog šampiona i čovjeka koji je sport i takmičenje doživljavao na pravi način i u pravom olimpijskom duhu istinskih olimpijskih vrijednosti.
Ako je ikad postojao sportista koji je otjelotvorio orginalna načela i duh Olimpijade, onda je to bio bokser Teofilo Stivenson. Iako su mu nuđene nevjerovane svote novca, uključujući i sumu od pet miliona dolara kako bi učestvovao u profesionalnim mečevima, Stivenson je odolio svim iskušenjima i do kraja svoje karijere ostao u amaterskim vodama.
Zlata koja je osvajao za svoju zemlju značila su mu više od papira – makar papiri bili sa zelenim dolarskim znakom. A zlata je bilo na pretek: Teofilo je postao prvi bokser koji je tri puta uzastopno osvojio zlato u istoj kategoiji. Rođen u malom gradu na Kubi, sa trinaest godina počinje da trenira boks i biva zapažen od sovjetskih trenera.
Prvi put je na Olimpijskim igrama nastupao 1972.godine, u Minhenu. Njegova razarajuća desnica brzo je potukla sve protivnike i do svog prvog zlata je stigao poslije samo šest rundi. Do finalne borbe za svoju drugu zlatnu medalju, stigao je za samo 7 minuta i 22 sekunde, koliko mu je trebalo da pobijedi prva tri takmičara. U finalu se borio sa rumunskim bokserom Mircom Simeoneom. Meč je potrajao tri runde – uglavnom zato što je Simeone trčao po ringu izbjegavajući Stivensonove udarce. U trećoj rundi, Simeone se umorio a Stivenson dobio prvu priliku za čist udarac: što je bilo sasvim dovoljno da Rumuna pošalje u ćošak.
Nabrajati sve njegove pobjede, kao i lakoću i brzinu kojom ih je izborio, predstavljalo bi malu istoriju velike bokserske vještine. Ali priča o njegovim pobjedama je možda više od svega, priča o srčanosti i neustrašivosti. Kao što kaže i stara crnogorska mudrost – boj ne bije svijetlo oružje, već boj bije srce u junaka. Čelične pesnice Teofila Stivensona bile su samo oruđe njegovog čeličnog duha – odanog otadžbini, sportu i pravim olimpijskim vrijednostima.
Bonus video:
