Ovozemaljski filozofi

Zastranjivanje nauke?

Danas istraživači sve više idu u pogrešnom smjeru ka unosnim nagradama, profesionalnom priznanju i finansijskoj koristi – nagradama koje guše kreativnost i strast koje zahtijeva naučni napredak
2 komentar(a)
labaratorija, Foto: 123rf.com
labaratorija, Foto: 123rf.com
Ažurirano: 19.07.2012. 10:13h

Naučna prevara i plagiranje se sve više pominju u medijima, stvarajući utisak da je loše postupanje postalo opšteprisutno zlo u naučnom istraživanju. Međutim, ti izvještaji su više primjer senzacionalističkog praćenja jedne vruće teme, nego stvarna slika o pogoršanju naučnih vrijednosti.

Daleko od toga da su pravilo u naučnom istraživanju, prevare su rijetki izuzeci i obično ih brzo identifikuju drugi naučnici. A čini se da javnost to razumije. Zaista, povjerenje u naučno istraživanje nije ozbiljno podriveno izvještajima o lošem ponašanju.

Niti su ti rijetki incidenti osujetili naučni napredak, koji ima ogromnu vrijednost za čovječanstvo. Nema sumnje da je čak i mali broj slučajeva prevara u nauci prevelik. Od naučnika se očekuje da budu svjetionici nade u potrazi za znanjem – i dovoljno pametni da ne pokušavaju da se izvuku sa prevarom. Postoje preventivni mehanizmi zahvaljujući kojima će oni koji se usude da varaju snositi odgovornost.

Međutim, dok međunarodna zajednica - uključujući akademske i profesionalne institucije, šefove agencija, menadžere i urednike – često oklijeva da rigorozno rješava loše ponašanje, ugrožena je reputacija nauke kao cjeline, ne samo te osobe, institucije, časopisa ili nekog nacionalnog naučnog tijela. Ironično je to što oni koji budu uhvaćeni na djelu često za svoje loše ponašanje krive konkurenciju, pritisak da objavljuju, te priznanja i nagrade – onu praksu i incijative koje je sama naučna zajednica uvela i podsticala. Zaista, dok je prijetnja lošim ponašanjem bila pretjerana, moramo ponovo razmisliti o tome kako usmjeravamo nauku – njene vrijednosti, vrline i nedostatke.

Naučnici moraju slijediti put koji nije naučno predodređen a to podrazumijeva odluke na svakom koraku. Da li su u pravu postaje jasno u naknadno, zbog čega su greške naizbježne (iako ih ne bi trebalo da dugo ostanu neispravljene). Nauka podrazumijeva stalni hod po tankoj žici između slijepe vjere i radoznalosti: između ekspertize i kreativnosti; između predrasuda i otvorenosti; između iskustva i ukazanja; između ambicije i strasti; i između arogancije i ubjeđenja – ukratko, između starog danas i novog sjutra.

Međutim, danas istraživači sve više idu u pogrešnom smjeru ka unosnim nagradama, profesionalnom priznanju i finansijskoj koristi – nagradama koje guše kreativnost i strast koje zahtijeva naučni napredak. Kao što je rekao T.S. Eliot: „Gdje je mudrost koju smo izgubili u znanju? Gdje je znanje koje smo izgubili u informacijama?” U „teškim“ naukama, poput matematike i fizike, istina se može utvrditi transparentije, što te oblasti čini manje sklonim lošem ponašanju. Međutim, granama poput medicine, filozofije, ekonomike i drugih dr uštvenih nauka, koje se više oslanjaju na otvorenost i maštu, može se lakše manipulisati da bi se ispunili ciljevi birokrata.

Zaista, danas je previše oblasti koje se zovu „nauka“ – na primjer, prikljupljanje pristrasne statistike da bi se dokazali argumenti nekog političara ili korporacije, ili objavljivanje drugačije verzije postojećeg znanja – i koje su daleko ispod naučnih standarda originalnosti i traganja za osnovnim uvidom.

Ipak, iako je birokratizacija nauke izazvala zabrinutost za njenu privlačnost za talentovane mislioce, ne bi trebalo da budemo pretjerano pesimistični. Istina je da su se mnogi ljudi žalili zbog prelaska nekih briljantnih umova u finansijski sektor u posljednjih nekoliko decenija. Međutim, možda bi trebalo da vidimo kao srećnu okolnost to što su ti geniji napravili nered negdje drugo.

Štaviše, mi potcjenjujemo mlađu generaciju naučnika. Poput prethodne generacije, mnogi nadareni mladi istraživači znaju da moraju naporno raditi kako bi odgovorili na ogromne izazove i dali vrijedan doprinos društvu. Međutim, moramo paziti da ne pokvarimo njihov rad spornom praksom koju je naučna zajednica usvojila posljednjih godina. Novoj generaciji istraživača moraju se dati vještine i vrijednosti – ne samo naučni ideali, već i svijest o ljudskim slabostima – koja će joj omogućiti da ispravi greške njenih prethodnika.

Članak je zasnovan na predavanju koje je Rorer održao u aprilu u Štokholmu

Bonus video:

(Mišljenja i stavovi objavljeni u rubrici "Kolumne" nisu nužno i stavovi redakcije "Vijesti")