Otvoreno pismo podrške profesoru Jugoslavu Blagojeviću (Iz zahvalnosti našem profesoru)
Vrijeme koje sada živimo razlikuje se od dana koje smo proveli kao srednjoškolci danilovgradske gimnazije u periodu ‘84 - ‘88. Razlika ima više ali svakako jedna od njih je i način na koji smo oblikovali naš vrednosni sistem i kritičku svijest, vodeći se uvijek pozitivnim primjerima vrijednih ljudi, dobrih đaka, uspješnih profesionalaca i radnika posvećenih zajednici.
Period srednje škole je važan u životu svakog čovjeka. Druženje, snovi, učenje, razgovori iz te rane mladosti pamte se jasnije od utisaka koje čovjek kasnije u životu stiče.
Naša jasna sjećanja o tom periodu svakako su izraz donošenja nekih važnih životnih odluka ali i dubine utisaka i uticaja koje su na nas ostavili oni od kojih smo učili, čineći na taj način da naši izbori budu smisleni, logični, branjeni, jednom riječju - istinski naši.
Učiti mladog čovjeka da zna što hoće - zar to nije plemenito, zar to nije uzvišeno, zar to ne dodiruje vječnost? Koliko je to bitno i lično za svakog pojedinca toliko je presudno važno za rast i napredak jednog društva, njegov karakter, usvojenu estetiku, moral.
Danilovgradska gimnazija je škola u jednoj maloj sredini, daleko od urbane vreve, velikih događaja, važnih institucija. No, školu više nego bilo koju drugu javnu ustanovu čine ljudi koji u njoj rade. Sjećamo se da nam je znanje koje smo mogli steći u toj maloj školi omogućilo da bez teškoća položimo prijemne ispite na beogradskom i podgoričkom univerzitetu izjednačavajući naše šanse sa šansama vršnjaka koji su dolazili iz većih sredina i glasovitih škola, škola sa mnogo dužom tradicijom.
Učilo se, mnogo se učilo, ali važnije od toga je kako se učilo, na koji način se učilo, šta se sve učilo. Recimo, matematika i časovi kod našeg dragog profesora Jugoslava Blagojevića. Najvažniji predmet i strog ali pravičan profesor.
Kako da najkraće i najistinitije opišem koliko su njegovi časovi nama bili vazni? Ako bismo morali da kažemo u samo jednoj riječi šta je ovaj čovjek nama značio, onda bismo svakako rekli “Autoritet”.
Sjećam se, na primjer, kako smo uvijek prije časa pravilno formirali red pred njegovim kabinetom i uredno čekali da se on pojavi.
Sjećam se da se on pojavljivao u svom plavom radničkom mantilu obučenom preko odijela noseći dnevnik u jednoj ruci, a drugom otvarajući vrata kabineta, uvijek se smiješeći na nas.
Sjećam se da profesor Blagojević nikad na čas nije došao bez tog svog osmijeha, nikad zabrinut ili nečim ozlojeđen.
Sjećam se da nam je tumačio Dekarta, Paskala, Lajbnica, Lagranža. Sjećam se da je tok njegovog predavanja bio sistematičan, jezik precizan, suština jasna. Sjećam se strahopoštovanja koje smo osjećali pred tim velikim idejama, pred ljudskim raciom spremnim da se izrazi istinom koju nam je naš profesor tako profesionalno tumačio, strpljivo nas učeći da znanje poštujemo, da se znanjem služimo, da znanju težimo.
Sjećam se da smo dobro morali da porazmislimo šta ćemo pred profesorom reći, kako ćemo na njega ostaviti utisak, kako ispasti buntovni ali duhoviti. On je znao da smiruje naše usijane glave svojim istančanim smislom za humor, istovremeno budeći u nama duhovitost, tu istinsku vedrinu duha, najljepši izraz domišljatosti svježe i uzavrele mladosti.
Sad se pitam šta je to u nama što je poslije njegovog posvećenog rada ostalo a što nas je kao ljude formiralo i dalje mijenjalo? Mislim da je u nama nakon svega ostala potreba da u svemu tražimo mjeru. Mjeru u onome što govorimo, mjeru u tome kako se ophodimo, mjeru u načinu kako tuđe ideje procjenjujemo, mjeru dok se borimo sa teškoćama, mjeru da uživamo u uspjehu.
Dugo se mi već, profesore, između ostalog i zahvaljujući Vama, bavimo pitanjem mjere i sada se pitam da li smo mi kao pojedinci ali i da li je i društvo u kojem živimo uopšte našlo tu mjeru, kada je u stanju da drsko preispituje Vaš odnos prema njemu i nakon 40 generacija đaka danilovgradske gimnazije koje ste učili matematici i tome kako se postaje čovjek.
Ja se samo pitam gdje je tu mjera, da li je to moguće, da to nije neki previd, nesporazum, neslana šala. Iz tog razloga, profesore Blagojeviću, ja, Vaša bivša učenica, dajem Vam svoju iskrenu podršku kao mali izraz onoga što Vam duguje cijela moja generacija.
Takođe apelujem na druge ljude sa kojima dijelim svoj život, sve ljude u našoj zajednici, da nikada ne dozvole i da se uvijek bore protiv toga da se ljudi, vrijedni, profesionalni, ljudi znanja i savjesti progone i kažnjavaju, da se njihov životni rad zanemaruje, relativizuje, umanjuje. Briga za svakog čovjeka je veoma važna, a posebno briga o ljudima koji su radeći iz dana u dan neprimjetno unapređivali to isto društvo. U suprotnom, duhovno ćemo osiromašiti, pretvorićemo se u ništa, promijenićemo se do neprepoznavanja.
Obraćam se crnogorskoj javnosti, svim dobronamjernim ljudima, onima koji vole svoju zemlju i u njoj grade svoj život i vaspitavaju svoju djecu, da razumiju i razmisle o podršci koju ovom prilikom ja, njegova bivša učenica, ali sigurna sam i svi ostali njegovi bivši đaci, iz zahvalnosti dugujemo našem dragom profesoru matematike, Jugoslavu Blagojeviću.
Anđela ŽIŽIĆ, diplomirani matematičar, magistar elektrotehničkih nauka za oblast softverskih sistema
Bonus video:
