Sve u vezi sa revolucijom u Egiptu je bilo neočekivano, pa nisu izuzetak ni rezultati prvog kruga prvih demokratskih predsjedničkih izbora u istoriji zemlje. Uspon posljednjeg premijera u vrijeme bivšeg predsjednika Hosnija Mubaraka, generala Ahmada Šefika, koji je ušao u drugi krug sa kandidatom Muslimanske braće Mohamedom Morsijem izazvao je čuđenje u političkim krugovima. Isti je slučaj i sa munjevitim usponom kandidata Naserističkog panarapskog pokreta Hamdina Sabahija koji je zauzeo treće mjesto, kao i četvrtog Abdela Moneima Abula Fotuha koji je imao podršku i liberala i salafista tvrdolinijaša.
Egipatski birači većinom su birali revoluciju prije nego stari režim i srušili mit da je težnja za promjenom urbani fenomen srednje klase karakterističan za Kairo: osam revolucionarnih kandidata dobilo je više od 16,4 miliona glasova. Međutim, to što nisu uspjeli da se ujedine oko jedinstvene platforme, donijelo je direktnu korist Šefiku koji je neočekivano dobio 5,9 miliona glasova.
Šefikov uspjeh je šokirao mnoge revolucionare. „On je ubica. Mjesto mu je u zatvoru, a ne na čelu postrevolucionarnog Egipta“, kazao je jedan aktivista. Zaista, Šefik se povezuje sa više slučajeva korupcije i represije, uključujući i takozvanu „bitku kamila“ koja se dogodila 2. februara 2011. kada je u napadu Mubarakovih pristalica na Trg Tahrir ubijeno i ranjeno više demonstranata.
Iako se Šefikov uspjeh u nekim oblastima može objasniti, u drugim je začuđujući. U Gornjem Egiptu „više od 60% Kopta je glasalo za njega“, naveo je izvor blizak koptskoj pravoslavnoj crkvi, a u većinski koptskim oblastima Šefik je osvojio više od 95% glasova jer ga doživljavaju kao štit protiv islamizma.
Štaviše, mnogi državni službenici (od kojih oko 5,1 milion ima pravo glasa) i njihove porodice podržali su Šefika, zahvaljujući ili direktnim instrukcijama svojih šefova ili zato što se plaše sve većeg uticaja Muslimanske braće na državnu birokratiju. Šefik je takođe dobio finansijsku pomoć i podršku od Mubarakove Nacionalne demokratske partije (NDP), kao i od onih koji imaju poslovnih i bezbjednosnih interesa i koristi od zadržavanja statusa quo.
Međutim, ovo nije dovoljno da se objasni Morsijev poraz u tradicionalnim uporištima Muslimanske braće. U provinciji Šarkija, bastionu zagriženih pristalica Muslimanske braće koji broji 3,5 miliona birača, Šefik je pobijedio Morsija za više od 90.000 glasova. U guberniji Garbija, drugom uporištu Muslimanske braće, Šefik je dobio Morsija za više od 200.000 glasova.
Uporedio sam ove rezultate sa učinkom Muslimanske braće na ranije održanim ovogodišnjim parlamentarnim izborima i ustanovio da su Braća izgubila između 25 i 48 odsto podrške u delti Nila gdje živi 40% egipatskog stanovništva. Uz pretpostavku da nije bilo izbornih malverzacija, Šefik je dobio oko dva miliona glasova u četiri gubernije delte Nila: Šarkiji, Garbiji, Munfiji i Dakahiliji.
Egipatski islamisti – najjača politička snaga na terenu i najugnjetenija grupa pod Mubarakovom vlašću – imali su ozbiljan broj glasova na ovim izborima. Međutim, umjesto da se ujedine kako bi popravili šanse, njihova podrška je podijeljena između tri kandidata od kojih su se dvojica – Morsi i Abul Fotuh – plasirala među prva četiri.
Ispostavilo se da je salafistička podrška Abul Fotuhu, umjerenom lideru Muslimanske braće, mač sa dvije oštrice pošto je to odbilo mnoge liberale i socijaliste koji bi, inače, glasali za njega. To je odvratilo i mnoge revolucionare koji ne žele islamističku dominaciju u Egiptu. Njihovi glasovi su otišli Hamadi Sabahiju iz ljevičarskog naserističkog bloka koji je iznenadio posmatrače osvojivši 5,4 miliona glasova.
Ako ništa drugo, prvi krug predsjedničkih izbora otkrio je snagu antiislamističkog revolucionarnog bloka, kao i volju Egipćana da kazne islamiste zbog slabog učinka u parlamentu. Zaista, na parlamentarnim izborima za islamiste je glasalo šest od deset Egipćana. Na predsjedničkim izborima ta cifra je pala na 4 od deset.
Morsi, koji je pobijedio u prvom krugu sa šest miliona osvojenih glasova, iza sebe je imao potpunu podršku disciplinovane, odlučne i iskusne mašinerije Muslimanske braće. Ona je podrazumijevala sofisticiranu kampanju koja je prodrla duboko u egipatsko društvo, kako urbano, tako i ruralno, u kome su ključnu ulogu odigrale žene. „Tu su pobijedili salafiste. Njihove žene su iskusne, društvene, odvažne i istrenirane da budu ubjedljive i harizmatične“, rekao mi je jedan pristalica salafista koji je podržao Abul Fotuha.„Salafističke žene su stidljive i introvertne. One se u borbi za glasove ne mogu mjeriti sa damama iz Muslimanske braće.“
Muslimanska braća sada moraju da ubijede 10,7 miliona birača koji su podržali Abula Fotuha i Sabahia da podrže Morsija u drugom krugu protiv Šefika. Oni vjerovatno treba da rezervišu mjesto podpredsjednika za nekog od neislamista poput Sabahija. Takođe će biti potrebno da Abul Fotuh ili možda nobelovac Mohamed el Baradej budu imenovani za premijera. Štaviše, Muslimanska braća će najvjerovatnije morati da ponude neke ustupke kako bi garantovali ravnomjernu zastupljenost islamista i neislamista u skupštini koju će izabrati parlament kako bi sastavila nacrt novog ustava.
Ko god da pobijedi na predsjedničkim izborima u Egiptu suočiće se sa ozbiljnim preprekama u rješavanju trenutne situacije, zahvaljujući dominaciji Vrhovnog savjeta oružanih snaga (SCAF). Predsjednička ovlaštenja formulisana su u okviru ustavne deklaracije u martu, ali je SCAF istakao da će druga, detaljnija, biti donijeta nakon izbora. To bi moglo značiti slabljenje predsjedničkih nadležnosti i rezervisanje nekih domena za vojsku – makar dok ne bude usvojen novi ustav.
Ono što je sigurno je da ni jedna demokratska tranzicija ne može da se završi bez izabranih predstavnika koji obavljaju suvislu kontrolu nad bezbjednosnim službama i oružanim snagama. To će biti konačni test egipatske revolucije i krucijalni izazov za svakog predsjednika koji ne želi da se vraća u prošlost.
Autor je predavač bliskoistočne politike i direktor Programa bliskoistočnih diplomskih studija na Institutu za arapske i islamske studije, Univerziteta u Ekseteru
Copyright: Project Syndicate, 2012.
Bonus video:
