Prosto je nevjerovatno da većina radničke i intelektualne klase u Crnoj Gori, a naročito mlade generacije, ne zna pravi uzrok raspada crnogorske privrede i masovnog gubitka posla, pa su dozvolili da im protivnici postojeće vlasti tumače sadašnje ekonomske teškoće i nezaposlenost na svoj način.
Nema u javnosti ni akademika ni profesora univerziteta da narodu na jednostavan način objasne prave uzroke sadašnjih teškoća i ukažu na puteve izlaska iz duboke ekonomske i socijalne krize, koja je zahvatila gotovo cijeli svijet. Naravno, najteže su pogođene nerazvijene zemlje i one koje su u razvoju, u koje se ubraja i Crna Gora.
Prava istina o našoj ekonomskoj i socijalnoj krizi. Prava istina o našoj krizi je sljedeća: nasilni raspad Jugoslavije potpuno je onemogućio rad velikih, srednjih i malih preduzeća u zemlji, a to znači i u Crnoj Gori.
Sva ta preduzeća su u svom radu bila zavisna od međusobne kooperacije sa preduzećima iz drugih jugoslovenskih republika. Nijedno veliko i srednje preduzeće, kao što su, naprimjer, Industrija građevinskih mašina Radoje Dakić u Podgorici, EI Obod u Cetinju, IMAKO u Bijelom Polju, 4. novembar u Mojkovcu i druga, nisu mogli sastaviti nijednu mašinu i kompletirati svoje proizvode bez djelova iz drugih jugoslovenskih republika, pa su ubrzo morala prestati sa proizvodnjom.
Takođe su brojna druga preduzeća ostala bez izvora dobavke materijala i tržišta prodaje proizvoda. Tako su hiljade nedužnih radnika ostale bez posla, a njihove porodice bez sredstava za život. Ovaj iznenadni katastrofalni udar je umnožen međunarodnim sankcijama protiv Jugoslavije, pa su nam sva tržišta dobave sirovina i materijala, kao i tržišta prodaje proizvoda i usluga u svijetu bila poptuno zatvorena.
I ono malo preduzeća koja su preživjela prvi udar, sad su dokrajčena i morala su prestati sa radom. Dakle, raspad Jugoslavije i međunarodne sankcije su uništile našu privredu i ostavile bez posla na desetine hiljada radnika.
To je nepobitna istina koju svi moramo razborito shvatiti i pomoći da se prevladaju ogromne teškoće, koje su neslućeno mnogo uvećane svjetskom ekonomskom krizom. Sva druga tumačenja o jednostranoj krivici za postojeće teško stanje nisu dobronamjerna, ni prema nezaposlenim radnicima, ni prema našoj državi.
Propuštena mogućnost prestrukturiranja i revitalizacije fabrika. Kako su fabrike stale, odnosno veliki broj preduzeća prestao sa radom iz navedenih razloga, to je crnogorsko rukovodstvo zatečeno u ovakvoj situaciji. Bez dovoljno znanja o procesima proizvodnje, odnosno znanja iz organizacije, tehnologije i ekonomije rada proizvodnih preduzeća, prebrzo se ušlo u proces privatizacije, umjesto u proces revitalizacije posrnulih proizvodnih i uslužnih preduzeća.
Cijeli proces prestrukturiranja i revitalizacije preduzeća mogao se realizovati za dvije godine. Kako to nije tada učinjeno, fabrike su za nekoliko godine već imale zastarjelu opremu i tehnologiju proizvodnje, izgubljeno tržište i stručne kadrove.
Dakle, postale su potpuno nesposobne i za samorevitalizaciju, pa je spas potražen u njihovoj privatizaciji. Kako je privatizacija izvršena sa velikom greškom - neprecizno utvrđenim uslovima za kupovinu preduzeća i nepotpunim ugovorima, u kojima nije određen racionalan rok za nastavak proizvodnje i propisani oštri penali za neizvršenje ugovorne obaveze, to su i očekivani pozitivni rezultati od nje bili negativni.
To znači da je nedostatak znanja i iskustava prouzrokovao buduće štetne posljedice po cijelu privredu. Mjeseci i godine su prolazili, proizvodnja nije pokretana, radnici su bili nezaposleni i čekali plate i pomoć od novih vlasnika preduzeća i države. Kako novca nije bilo, jer ga niko nije ni zarađivao, država nije imala odakle da obezbijedi sredstva za pomoć armiji nezaposlenih. U takvoj situaciji sasvim je normalno da dođe do nezadovoljstva ojađenih i nezaposlenih radnika, koji nisu imali novca za život svojih porodica.
Kuda vode mitinzi optužbi i izliva bijesa organizatora. Umjesto da istinski pomognu Vladi u rješavanju postojećih problema ponudom kvalitetnog programa za izlazak iz teškoća, organizatori su izabrali najgori put.
Ličnim uvredama bivšeg i sadašnjeg predsjednika vlade i drugih ličnosti, pokušali su da smijene postojeći vlast, što se nigdje u svijetu ne čini ako se želi promijeniti stanje na bolje ili se osloboditi nepoželjnih ili nesposobnih ličnosti. To je greška koju više od desetak godina čine opozicione partije, pa je to jedan od značajnih razloga što im birači ne vjeruju.
Mnoge javno izgovorene prostačke riječi na mitinzima nezadovoljnih protestanata ukazuju da je naša kultura još u srednjem vijeku, a mi želimo u kulturnu Evropu. Ovakvim riječnikom i nedokazanim optužbama čini se neprocjenjiva šteta našoj državi, koja se bez razloga sramoti pred cijelim svijetom.
Očekivalo se da će mitinzi protestanata u Podgorici postati snažni vjetar u krila mlade nezavisne države, ali to se nije dogodilo. Ta krila su mogla da budu novi program izlaska iz ekononmske i socijalne krize! Međutim, očito je da preko ovih mitinga opozicija hoće na silu da dođe na vlast, kad već nisu mogli na svim dosadašnjim izborima.
Postavlja se sasvim logično pitanje: kuda vode ovi mitinzi optužbi i izliva bijesa?
Ne vode sigurno dobru, pa organizatori moraju naći drugi put za dobro svih građana Crne Gore i za jačanje njenog ugleda u svijetu. Neka se zapitaju koji procenat odraslih stanovnika Crne Gore podržava njihov metod izlaska iz ekonomske i socijalne krize, pa će im sve biti jasno. Od 400 hiljada odraslih građana Crne Gore na njihove proteste ne dolazi ni tri posto! Da li je takva manjina u nekoj zemlji u svijetu dosad odlučivala o životu većine? Nije!
Ključ za bolje sutra u Crnoj Gori. Šta činiti dalje, pa da svima bude bolje? Pozicija i opozicija treba da ponude svoje realne programe za izlazak iz postojeće ekonomske i socijalne krize, pa čiji program bude bolji neka taj i pobijedi na sljedećiom demokratskim izborima. Najjače oruđe za dobijanje povjerenja građana su upravo realni i kvalitetni programi razvoja u prioritetnim oblastima i djelatnostima.
Spreman sam da pomognem u izradi takvog programa. Međutim, pri izradi tih programa ne treba zaboraviti da su produktivnost i ekonomičnost rada u Crnoj Gori na veoma niskom nivou. Naime, mnogo radnika proizvodi male količine proizvoda, uz visoke troškove, pa proizvodi nisu konkurentni na tržištu.
Pored toga, u lokalnim zajednicama i vladinim institucijama radi dva-tri puta veći broj zaposlenih od stvarno potrebnih, pa iz svega toga proizilazi da su i naša društvena produkrivnost i ekonomičnost nedopustivo niski. Ako tome dodamo i ogroman porast penzionera, onda je krajnji rezultat jasan – svi imaju malo, osim uskog kruga bogatih. A znamo da bi trebalo da se taj krug bogatih sve više širi, ali bogatih na osnovu svog rada, a ne na osnovu špekulantskih akcija i aktivnosti.
Bonus video:
