Kao što Basara reče, pisati kolumnu više je rutina nego izazov. To je način da se ispolji kritički osvrt prema odabranoj temi. Pošto kolumna nema primarnu zadaću da informiše, ona znatno više koketira sa željom da sugeriše autorov stav. Kritika je njeno najčešće oružje, a površnost i predrasuda (predstav) osobina. Razumije se da je u relativno kratkom tekstu teško pobjeći od površnosti, a predrasuda tj. predstav ne mora biti pogrešan. Naprosto, kolumna ne daje dovoljno prostora za analitičku razradu i pripremu stava, pa se podrazumijeva da autor ulazi u priču sa formiranim stavom. Mač kritike kao spoznajnog metoda mora se isukati prije svakog zatraženog primirja, tj. boljeg rješenja. Kolumnisti nerijetko „izmahuju“ svojim perom na neprijtelja neumjereno i zaogrnuti plaštom svojih predrasuda. A loše predrasude nisu samo moguće posljedice suženog obima informacija ili pogrešnih premisa, već često i vlastite ideologiziranosti.
Ideologijska obojenost stava ili kritike predstavlja realnu predispoziciju većine kolumnista, posebno onih koji se bave socio-ekonomskim temama. Većina sociologa ne dovodi u pitanje Manhajmov stav prema kojem validan sociološki sud mora biti slobodan od svake ideološke predrasude. To, naravno, nije jednostavno i zahtijeva barem dva važna uslova: široko znanje iz određene oblasti i intelektualno poštenje. Znanje kao uslov je razumljivo samo po sebi, a intelektualno poštenje je, moglo bi se reći, proizvod intelektualne katarze. Do nje istinski vodi spoznajni put multidisciplinarnosti koji naročito objedinjava sociološke i naučno-filozofske discipline. Intelektualno poštenje je, zapravo, princip intelektualne savijesti koji sprečava savremenog istraživača da pristrasno i nekritički oportuno rasuđuje.
Vratimo se sada crnogorskoj realnosti koja je produkt vulgarne kapitalističke ideologizacije društvenog sistema. U ovakvom sistemu centralna figura je „njegovo veličanstvo“ kapital. On je prigrabio sebi subjektivitet kojem je sve podređeno. Kapital kreira realne odnose između svih subjekata u društvu i ekonomiji, a suština tih odnosa neopreznom analitičaru ostaje prikrivena. Tako je u našoj realnosti razvijen primarni, tj. atavistički kapital-odnos, a njegova osnovna karakteristika je samoočuvanje i učvršćivanje mehanizama koji to omogućavaju. Ti mehanizmi su personalne i partitokratske poluge. Dakle, institucije su formalno razvijene, a suštinski su uzurpirane u rukama pojedinaca i vladajućih partija. Zakonski metodi rada se samo fingiraju. Ovakvo ustrojstvo, kao proizvod domaćeg kapital-odnosa, je izraslo na moći neregularnog kapitala, ali to mnogim posmatračima iznutra i izvana djeluje prikriveno bez dublje analize. U principu svi centri kapitalne moći teže ka kreiranju sopstvenog kapital-odnosa. U tome ih može spriječiti samo savremena zakonska legislativa primijenjena u praksi. I tu dolazimo do onoga što je nužan uslov za svako moderno demokratsko društvo, a to je efikasno pravosuđe. Kod nas očito nije dominantan problem u nedostajućim zakonima i popisima, već u njihovoj primjeni.
Birokratizovane i zarobljene institucije, liberalna ekonomija bez razvojne strategije, loša percepcija savremenog demokratskog građanskog društva od strane prosječnog pojedinca, predstavljaju idealne uslove za crnogorski tip kapital-odnosa. U pitanju je zatvoreno društvo koje po inerciji guši svoje samorazvojne mogućnosti zbog očuvanja centra moći. Svi važni odnosi su kontrolisani i nadzirani, a glavni instrument očuvanja sistema je kontrolisano pravosuđe.
Neregularni kapital, stečen primarno u kriminalnim aktivnostima i tranzicionom miljeu, kreirao je svog monstruma: crnogorski kapital-odnos, koji i dalje plete mrežu svojih veza i odnosa. Ovaj fenomen je prisutan i u drugim nerazvijenim državama u svijetu, ali samo je crnogorski primjer toliko blizu evropskog srca građanske demokratije. Da bi se transformisalo u Poperovo otvoreno društvo, potrebna mu je kompletna rekonstrukcija, koja nije moguća u uslovima snažnog kriminogenog kapital-odnosa. Nikakvi izbori nemaju šansu za promjene u uslovima koji tolerišu krađu, tj. kupovinu glasova. Demontaža sistema kojeg je stvorila moć prljavog kapitala je težak proces bez vanjske pomoći, ali o tome drugi put. Taj proces će jačati sa padom njegove finansijske moći, ali i sa narastanjem socijalne bijede i osjećanja nepravde kojeg već predugo stvara. Treba priznati da je puno ljudi egzistencijalno vezano za državnu administraciju, a u prilog promjenama ne ide činjenica da je u ovakvoj ekonomiji država najsigurniji poslodavac. Taj poslodavac je personifikacija kapital-odnosa kojeg demokratske promjene moraju odbaciti da bi se stvorili uslovi za razvoj otvorenog građanskog društva.
Bonus video:
