Vlast, u strahu od jedinstva građana koji protestuju, pribjegava najcrnjem i najopasnijem scenariju. Pokušavaju da posiju sjeme zla kojim bi, po ko zna koji put, podijelili i posvađali građane Crne Gore.
Održan je još jedan građanski protest. Ovoga puta je to bila protestna šetnja ulicama Podgorice. Građani su obišli sve formalne i neformalne stubove sistema i svima uputli odgovarajuću poruku. Na kraju su, ispred zgrade Vlade, zatražili ostavku premijera Lukšića i njegovog kabineta. Organizatori su, i ovog puta, bili MANS, Unija slobodnih sindikata i Unija studenata.
Ni jedna vlast ne voli proteste. Naša, ponajmanje. Zato su, već mjesecima, angažovane sve raspoložive snage, i svi stubovi sistema da diskredituju organizatore protesta, pa i same građane koji protestuju. Da im ospore pravo na slobodu mišljenja, izražavanja, okupljanja... Pravo na građansko dostojanstvo. Premijer Lukšić je, u startu, poručio da, ako hoće da protestuju treba da se organizuju kao politička partija. Premijer, izgleda, nije čitao Ustav Crne Gore. Ne zna da u njemu postoji poglavlje „Politička prava i slobode“ u kojem se građanima jamče: pravo na slobodu misli, pravo na slobodu izražavanja, sloboda mirnog okupljanja, pravo obraćanja državnim organima... Po njemu ova prava imaju samo političke partije i njihovi članovi. Tako razmišlja premijer koji pokušava da se predstavi kao moderan evropski političar.
Najžešća meta napada, osporavanja i omalovažavanja je izvršna direktorica MANS-a, gospođica Vanja Ćalović. To i nije iznenađenje ako se zna da je g-đica Ćalović, poslije predsjednika države, najpopularnija ličnost u Crnoj Gori. Kad ne mogu da nađu ništa drugo, osporavaju je i zbog toga što se ne uklapa u stereotip crnogorske stopanice sa kutlačom u jednom i kanavacom u drugoj ruci. Ne uklapa se ni u profil crnogorskih tužbalica i narikača. Nijesu, valjda, očekivali da će se gospođica Ćalović, poput sestre Batrićeve, preko Fejsbuka obratiti premijeru: „... Kud si mi se odvojio/Premijeru/Od kolega evropskijeh/Demokrato...“. Onda bi i Janko Vučinić, u ime USSCG, u stilu jednog svog zemljaka iz okoline Nikšića, morao da se oglasi na tviteru „..A što ti kad ne pade na’m na današnji dan/Jad te zna“...
Mnogima se ne sviđa ni retorika organizatora i učesnika protesta. Da budem iskren, ni meni se takva retorika ne sviđa do kraja. Ali, to je retorika koju su, kao pravilo međusobne komunikacije, tokom proteklih decenija promovisale političke partije. I vlast i opozicija. Mladi, koji danas protestuju, a koji su rođeni krajem 80-ih i početkom 90-ih, drugu i drugačiju retoriku nijesu imali od koga da nauče.
Kao metode osporavanja i omalovažavanja protesta koriste se i podaci koliko je građana izašlo na protest. Svako saopštava ono što mu odgovara i što mu je zadato. Traže se brojne mane. Od toga kome je majica ispod pazuha mokra od znoja... Kad još malo prigrije, konstatovaće i da im smrde noge...
Vlast se, i ako joj nije svejedno, ne plaši baš brojem učesnika protesta, ne plaši se ni zahtjeva za ostavkom Vlade... Plaši se činjenice da su na protestu bili, zajedno, građani svih nacionalnosti, pripadnici svih konfesija, profesija i zanimanja, svih starosnih grupa. Crnogorci, Srbi, Bošnjaci, Muslimani, Albanci, Hrvati, Romi... Protestvovali su omladinci, studenti, intelektualci, radnici, državni službenici, penzioneri.... Svi u istoj koloni. Nepodijeljeni, ni po nacionalnioj ni po vjerskoj, ni političkoj pripadnosti. Bez partijskih, nacionalnih i vjerskih obilježja.
Prvi put poslije nekoliko decenija, okupljeni oko onog što im je zajedničko. I što ih spaja. Nepristajanje na pljačku, nepravdu, na poniženja i prezrenja... Nepristajanje da budu sužnji. Svi su bili u istoj koloni da kažu DOSTA JE. Okupljeni da osvajaju slobodu. Slobodu i dostojanstvo. Za sebe, za svoju djecu, za unučad. I koliko god da ih je bilo, bilo ih je dovoljno. Dovoljno, jer je to potvrda da se u Crnoj Gori primio pelcer slobode. I iznad svega, potvrda da Crna Gora ne mora biti podijeljena da bi se u njoj živjelo bolje.
I, to je ono što plaši ovu vlast. I opoziciju, takođe. I jedni i drugi, decenijama egzistiraju (čitaj: parazitiraju) na podjelama građana.
Uplašena time, vlast pribjegava najcrnjem i najopasnijem scenariju. Pokušavaju da posiju sjeme zla kojim bi, po ko zna koji put, podijelili i posvađali građane Crne Gore. Jedan visoki funkcioner DPS-a, u želji da doprinese ovim podjelama, smatra da je poziv na jedinstvo nacija i vjera samo jeftin politikantski trik. Podsjeća da nije bilo tako davno kad su se Izetbegović i Karadžić grlili i ljubili i „...kada su prevarili narod i kada su uzeli vlast, eto vidite šta je od Bosne bilo“. Poručuje nam da, ako dođe do jedinstva vjera i nacija, prijeti opasnost da Crna Gora postane Bosna sa početka 90-ih. Zaboravio je da kaže da su ova vlast, kao i dio opozicije, davali značajan doprinos tadašnjim dešavanjima u Bosni. I slali crnogorsku omladinu da gine po bosanskim gudurama. Plašim se da još ima i takvih koji, radi zadržavanja stečenih pozicija, sličan scenario priželjkuju i u Crnoj Gori.
To, ipak, više nije moguće. Stasale su nove generacije. Generacije koje su, zahvaljujući savremenoj informacionoj tehnologiji i društvenim mrežama, povezani sa svojim vršnjacima iz čitavog svijeta. Generacije koje su spoznale da život ne čine nacionalna, vjerska ili politička pripadnost. Generacije koje su svjesne da život čine neke druge vrijednosti. Građanske slobode, dostojanstvo i sistem jednakih šansi prije svega. Stasale su generacije koje su spremne i da se bore za osvajanje slobode. Demokratskim sredstvima. Civilizovano. Dostojanstveno. Da grade novi sistem vrijednosti. A ovo je tek početak. Protesta će biti još. I biće sve češći, masovniji, raznovrsniji, uporniji... Sve dotle dok se sistem ne promijeni.
Da ne budem pogrešno shvaćen, ja ne pozivam građane da izađu na protest. Ne pozivam ih ni da ostanu kući i time podrže Vladu. Predlažem da se prije nego se odluče za jedno ili drugo, presaberu šta im je činiti. Neka svako zaviri u svoj novčanik i frižider. Saberite dugove na tekućim računima i karticama, kredite i obaveze koje imate kao (voljni ili nevoljni) žiranti. Sjetite se kad ste primili posljednju platu. Saberite sve stavke na računima za struju i saberite koliko od toga ide gospodinu Deripaski. Kontrolišite račun za utrošenu vodu na kome su uračunati i kubici koje je potrošio neko drugi, a vi ih plaćate. Zaviirite u ormar i pogledajte kada ste i gdje (na pijaci ili u butiku) posljednji put kupili pantalone, košulju, haljinu ili cipele. Prisjetite se kad ste djeci ili unučadima posljednji put kupili igračku, čokoladu ili kilo jagoda. Dodajte tome i par hiljada eura državnog duga (po glavi stanovnika) koji će vaša djeca i unučad da vraćaju.
I kad se saberete i oduzmete, donesite odluku. Sami sa svojom savješću. I pred Bogom, ako ste vjernik. Odlučite šta je u vašem a, prije svega, u interesu vaše djece i unučadi. Želite li da vaša djeca imaju dostojanstvo i žive kao što žive njihovi vršnjaci u razvijenoj Evropi? Želite li da vaša djeca i unučad budu slobodni građani, da imaju jednake šanse za školovanje, zapošljavanje, za biznis... da budu građani Svijeta? Ili da budu poniženi i obespravljeni, da budu taoci promašene politike? Da budu sužnji? Preuzmite odgovornost za sopstvenu odluku, kakva god ona bila. I, zapamtite, sloboda se ne poklanja. Sloboda se osvaja.
Bonus video:
