Danas je dvadesetsedam godina od kada sam na poslednjoj paradi, povodom Dana pobjede nad fašizmom, predvodio „plavi ešelon“. Nažalost, poslednjoj, jer je fašizacija regiona uzela maha. Nakon tog velikog napora, prijalo mi je druženje sa prijateljem na njegovom imanju u Brankovini, selu čuvenih Nenadovića, u blizini Valjeva. Izdvajam dvije misli koje mi je uputio taj umni i veoma iskusan čovjek. One glase: „Sišli su popovi u narod, eto rata“, a druga misao je: „Blažo (tako me je oslovljavao), dolazi nesretno vreme, izgubićeš mnoge prijatelje, a kada prođe to vreme, mnogi od njih, uprljani, poželeće da ti se vrate. Ako prihvatiš svakoga od njih – pogrešićeš, ako ne prihvatiš nikoga – pogrešićeš.“
Dragocjena su bila opširna objašnjenja obje njegove teze. I zaista, sve se odigralo – kako se odigralo. Bilo je nekoliko ratova, 22. avgusta 1988. godine, u zvaničnoj instituciji, iznio sam lični stav o pogibeljnosti politike Slobodana Miloševića, a mnogi moji prijatelji su mislili drugačije. Politička ubjeđenja su, kod mnogih, bila jača od onih prijateljskih. Izgubio sam mnoge prijatelje. A kada je vrijeme, kao majstorsko rešeto, počelo otrežnjavati i suditi, većina od njih se počela javljati. Ipak otkrivam okolnosti pod kojima mi se bivši prijatelji javljaju. Osim jednog slučaja, svi ostali (a mnogo ih je), su se javljali iz dvije situacije – ili kada im zdravlje ugrožava život ili iz stanja alkoholom prikupljene hrabrosti. Stalno mi odzvanjaju riječi umnog čovjeka: „Ako prihvatiš svakoga od njih – pogrešićeš, ako ne prihvatiš nikoga – pogrešićeš.“ Selektiram.
Preko dvadeset godina traje suočavanje sa istinom. A, sa većinom istine se tek treba suočiti. Evidentirajmo samo ono što je nesporno: prvo, dio takozvane političke elite iz Saveza komunista je, kroz takozvanu AB revoluciju, srušio SFRJ. Taj dio je SK Crne Gore samo presvukao u Demokratsku partiju socijalista; drugo, DPS Crne Gore, sa svojim političkim dvojnikom Socijalističkom partijom Srbije, su bili „dva oka u glavi“ i bili su vlasnici života i smrti građana obje republike, pa i šire. Bili su i zakonodavna i izvršna i sudska vlast na svim nivoima; treće, „dva oka u glavi“ su većinski vlasnici ratova u Hrvatskoj i BiH u kojima su počinjeni mnogi ratni zločini, a što je djelimično sankcionisano presudama Međunarodnog krivičnog suda u Hagu; i četvrto, oni su vlasnici međunarodnih ekonomskih sankcija, uvedenih SRJ, koje su imale genocidne posljedice po građane obje republike.
DPS Crne Gore, kao neprikosnovena zakonodovna, izvršna i sudska vlast u Crnoj Gori, je vlasnik: prvo, ratnog zločina deportacije građana po nacionalnoj osnovi, koji su na zločinački način likvidirani; drugo, koncentracionog logora „Morinj“ na teritoriji sopstvene države; treće, etničkog čišćenja Bukovice; četvrto, šverca kao državnog projekta, koji je, organizovanim kriminalom i korupcijom, prerastao u duhovnu, moralnu i pravnu zatrovanost društva; peto, brojnih ubistava i likvidacija bez sudskog epiloga, koji su, zbog nepovjerenja građana u institucije države, iste uveli u opšti strah; i šesto, većeg dijela privatizacije, koja je pretvorena u pljačku od strane političko-partijsko-kriminalnih klanova, a zbog kojih je nastupilo opšte siromašenje i države i građana.
Sve nabrojano se, sa aspekta prava, može kvalifikovati zločinima ili teškim krivičnim djelima za koje, još uvijek, niko nije odgovarao. Procesuiranje onih poslednjih u hijerarhijskom lancu odgovornosti je puko fingiranje rada sudsko-tužilačkih institucija. Oni koji treba da sankcionišu zločine, a nisu, postali su njihovi saizvršioci. DPS ulazi u rizik da jednoga dana bude proglašena kriminalnom (a možda i zločinačkom) organizacijom. Da li će nabrojano zastarjeti? Ne, neće.
Kako dalje? DPS-u je više puta davana šansa da državu i građane izvuče iz problema. Obmanjivanjem građana, državu su permanentno uvodili u veći problem. Zbijaju redove grešnika, prijete čak i onima koji im ukazuju na greške ili ih savjetuju kako treba raditi, obmanjuju institucije međunarodne zajednice i srljaju li, srljaju. Unutarcrnogorske podjele i zavađe, po raznim osnovama, dovedene su na nivo rizika.
Sve naprijed navedeno je egzaktno i vidljivo je. Vidljiva je njihova okrutnost, sujeta i arogancija. Ne bez razloga, odgovornost i krivica se, iz ugla građana, locira na određene ličnosti, a najviše na predsjednika DPS-a, gospodina Đukanovića, iako, suštinski, nije jedini krivac. Sebe je doveo u situaciju da ga (po mojoj procjeni) oko tri petine građana više ne žele ni čuti ni vidjeti, a nije mali procenat onih koji bi prema njemu bili veoma radikalni. Oko jedne petine građana (njegovih dojučerašnjih obožavalaca) danas prema njemu pokazuju odnos koji bi se mogao iskazati rečenicom: „Neka ga đavo nosi, samo da se ovo jednom mirno završi“. Poslednja petina njime je i dalje omađijana.
Ako analiziram pogled na Crnu Goru iz ex-Yu prostora, imam u vidu nezvanična mišljenja građana, analitičara i političara. Osim Kosova, za sve ostale se može izvući zajednička ocjena u njihovom pitanju: „Šta će biti sa Đukanovićem?“. Nijesu rijetke njihove ocjene da Đukanović postaje regionalni problem.
Šta dalje? Psihologija je odavno otkrila da su vulkanska mržnja, sujeta i arogancija uvijek reakcija na javno iznesenu istinu, a nikada (ili rijetko) na javno iznesenu neistinu. Tome je posebno sklona „psihologija palanke“. Malo je bitno ko ovo piše. Bitnije je utvrditi šta je od rečenog tačno, pa onda tražiti odgovor na pitanje: „Kako dalje?“. Aktuelnoj vlasti je dato više šansi, koje više nemaju. Opet su zloupotrijebili povjerenje građana. Ne mogu ih više zaštititi ni DPS, tj. ANB pelene: „radioveza“, „živa istina“, „p. analitika“, „glas Čepuraka“ i „TV Bastilja“, koji sve više postaju inkubator neofašizma.
Zdravo tkivo DPS je svakim danom u sve većem riziku, jer ga bolesno tkivo koristi kao živi štit svoga nepočinstva. Iako sam se u životu bavio veoma opasnom profesijom, od moje ruke ili riječi nikada nikome nije falila ni dlaka sa glave. Veliku brigu u životu su imali samo oni koji na vrijeme nijesu poslušali savjete. Đukanović neka sam izvuče zaključak. Krajnje vrijeme je da ode, a, zbog dobra Crne Gore, da sa sobom povede i politički usud Crne Gore – Roćena. Za spasavanje zdravog tkiva u DPS-u jedina je formula „Na izbore svi, za DPS niko!“.
Neki od mojih prijatelja i članova familije su u DPS-u. Dajem im za pravo, ako je u pitanju ideologija. Ali, DPS ideologiju nema. Za njih neće biti dobro, ako je u pitanju samo interes ili možda plemenska antropologija. A niti jedno niti drugo nijesu dugog vijeka. Nikada nije dobro ako vam se bivši prijatelji javljaju ili od straha po život ili iz stanja ohrabrenosti alkoholom. I griža savjesti i kajanje su teška mora. Taj problem nemaju oni koji na vrijeme daju dobronamjeran savjet.
Bonus video:
