Stav

Potapanje (ne)istine

Potrebno je jasno utvrditi ko može da ima licence za izradu određenih planova, da li isti ljudi koji kreiraju viziju razvoja jedne države mogu u radno vrijeme, za što ih plaćaju poreski obveznici, prikupljati podatke za potrebe različitih investitora, kojima je, zašto ne reći, često interes dijametralno suprotan u odnosu na javni
0 komentar(a)
snijeg Crna Gora, Foto: Vesko Belojević
snijeg Crna Gora, Foto: Vesko Belojević
Ažurirano: 06.05.2012. 08:25h

Ili: Vodič za raskrinkavanje ,,naučnih“ extraprofitera

U posljednje vrijeme primjećujem da se sve duže preisputujem oko naizgled jednostavnih odluka. Možda je riječ o profesionalnom zamoru, jer nimalo nije lako iz dana u dan izlagati sebe, odnosno svoje stavove, cjelokupnoj javnosti, niti ulaziti u neravnopravnu borbu sa ko zna kim. I čim. I sve to zarad zaštite javnog interesa, termina koji kod većine ljudi izaziva ,,alergiju“. Što dovoljno govori u šta smo se kao društvo pretvorili.

Ipak potpuno sam svjestan da će, kao i uvijek kroz vrijeme, o današnjim odlukama najbolje suditi buduće generacije i to mi daje potrebnu dozu volje da nastavim da javno ukazujem na sve anomalije, koje gotovo svakodnevno identifikujem. Nadam se da će makar neki od vas prihvatiti da je to korisna djelatnost, od koje bi benefite trebalo da imamo svi mi koji želimo da živimo i radimo u zdravom okruženju.

Zato me veoma uznemirava kada primjetim pokušaje manipulacije javnosti i to od onih struktura koje bi trebalo da nam stvore uslove za život u skladu sa prirodom, dostojne stepena razvoja civilizacije i vijeka u kom se nalazimo. I zašto ih uostalom, kao poreski obveznici i plaćamo. To je još jedan termin od koga nekima narodski rečeno ,,iskaču prištevi“.

Nadam se da nijesam pretjerao sa ovim poređenjima, ali to je uticaj polenske alergije sa kojom se i ja kao, na žalost, sve veći broj stanovništva naše planete, borim ovih dana.

Nego da se vratimo na ,,stvar“. Postoje stručnjaci koji su se decenijama školovali, pa usavršavali novcem poreskih obveznika, gradili karijere u ,,državnom“ sektoru, što znači da su i primali plate od građana/ki koji redovno izmiruju nametnute obaveze, i koji i danas crpe sredstva iz istih izvora. Neki od njih su i u penziji, ali to im nikako ne smeta da i dalje budu u lancu koji treba dodatno prihraniti novcem iz državnog budžeta. Apetit je nešto što izgleda kod nekih jača sa godinama. Kao i različite potrebe.

I to postoji ne samo u našoj ekološkoj državi, već i u svim drugim državama širom planete. Ništa neobično, reklo bi se? I napravila greška. Kardinalna.

Evo da pokušam ukratko objasniti i zašto. Potpuno sam siguran da bi suštinski cilj izrade različitih strateških i drugih razvojnih planova jedne države, trebao biti unapređenje kvaliteta života zajednice, samim tim i svih građana/ki koji je čine. A da bi to tako bilo država mora imati stručne i provjerene kadrove koji mogu zaštiti javni interes i ostati ,,nedodirljivi“ za različite lobiste koji pokušavaju stvoriti teren za dolazak uskointeresnih grupa, kojima je ekstra profit jedina ,,zvijezda vodilja“.

Još kada se zna, da su sve države, a posebno teritorijalno male poput Crne Gore, ograničene prirodnim resursima, jasno je da bi trebalo spriječiti svaku, znači i najmanju mogućnost za eventualni konflikt interesa odnosno koruptivno-kriminalne radnje, koje su u zemljama tranzicije nesporno široko rasprostranjena pojava u svim, pa i u naučnim krugovima.

Da bi se osiguralo da nas buduće generacije, znači već naša djeca, neće osuđivati zbog neisplativih i po javni interes štetnih projekata, odnosno učinjenih skupih grešaka, kao što je danas slučaj npr. sa KAP-om i Željezarom, ne smije se dozvoliti da odluke donešene na najvećem nivou, znači na izborima i u Skupštini, budu utemeljene na smišljeno plasiranim neistinama i proizvoljnim tumačenjima pojedinaca, koji svoje stečeno zvanje i poziciju koriste da bi se finansijski okoristili ili ostvarili lične ambicije.

Znači potrebno je jasno utvrditi ko može da ima licence za izradu određenih planova, da li isti ljudi koji kreiraju viziju razvoja jedne države mogu u radno vrijeme, za što ih plaćaju poreski obveznici, prikupljati podatke za potrebe različitih investitora, kojima je, zašto ne reći, često interes dijametralno suprotan u odnosu na javni. Pitam vas da li je normalno, da isti ljudi i institucije koje decenijama plaćamo da upravo to rade – prikupljaju podatke koje će koristiti nadležnim državnim organima i lokalnim upravama, znači građanima/kama, nemaju adekvatne baze prije nego što ih angažuju potencijalni investitori? I da li je apsurdno da npr. stručnjaci, sa najvećim akademskim zvanjima zaposleni u državnom sektoru ,,tezgare“ za potrebe tajkuna, kojima se vizija razvoja jedne države izjednačava sa beskompromisnom eksploatacijom prirodnih resursa kojima ona raspolaže?

Da li je i vama slično, teorijski posmatrano naravno, angažovanje profesionalnog ubice, koji nema emocija prema žrtvi, bez obzira na godine, pol ili zdravstveno stanje sa situacijom kada jedan renomirani stručnjak potpuno svjesno stavi svoju licencu i potpis u dokument, primjera radi stratešku procjenu uticaja na životnu sredinu, kojom se omogućava ubijanje značajnog broj biodiverzitetskih vrsta, od kojih su neke rijetke ili zaštićene?

Ja bih se usudio reći da je to u istom rangu - saučesništvo u ubistvu iz koristoljublja.

Prirodni resursi su naša najvrijednija imovina i nikako ne treba dozvoliti da nam je ukradu iz kuće. O načinu kako ćemo je koristiti treba da kroz argumentovane javne rasprave odlučimo upravo mi građani/ke. Ne tajkuni. A eksperti koji primaju platu iz državnog budžeta bi trebalo da pomognu laičkoj javnosti. Ne tajkunima.

Nije održivo sjedjeti na dvije stolice.

Vrijeme je za (samo)procjene i odluke.

Bonus video:

(Mišljenja i stavovi objavljeni u rubrici "Kolumne" nisu nužno i stavovi redakcije "Vijesti")