Đekna

Premijer je ponovo htio da bude duhovit. A to je uvijek opasno. Uglavnom – po njega.

I potegao je – “Đeknu”.

Repriziranje ove TV serije mnoge je podsjetilo na njenu nekadašnju neviđenu popularnost, i to na cijelom SFRJ prostoru. Bar one starije, dok je mlađi dio publikuma bio u prilici da konačno vidi tu mitsku TV seriju o kojoj su ranije slušali – i to obično povodom nekih slavnih rečenica (uključujući i naslovnu frazu) iz duhovitog Karadžićevog teksta koji je uprizorio veliki filmski majstor Živko Nikolić.

Međutim, nisam siguran da je premijer sasvim predvidio sve moguće konotacije i značenjske nijanse ovakve pošalice. Iako je on pokušao da svoju duhovitost veže za jednu scenu – neke analogije se ne mogu izbjeći. Zašto? Uostalom, on je u vlasti koja traje još od prvog prikazivanja “Đekne”. I kao što Đekna još nije umrla, ni ova vlast još nije smijenjena...

Ipak, utisak o “Đekni” danas je nužno različit. Onda, kada je prvi put prikazana, u sutonsko doba SFRJ, u kontekstu ocvalog socijalizma – ona je bila duhovita na jedan nostalgičan način, jer smo mislili da “Đekna” takva kakva je svjedoči jednu prošlu, predmodernu Crnu Goru, kakva, vjerovali smo, na svu sreću, više nije moguća... A danas? Danas je utisak unekoliko drugačiji. Psihološki model koji je prikazan djeluje vrlo aktuelno. Teško da je moguć porazniji uvid o današnjoj Crnoj Gori.

“Đekna” je slika jednog suludog svijeta u kome se nikada ništa ne mijenja. Svi igraju svoje uloge, i nemaju namjeru iskoračiti ni stopu lijevo ili desno. Svijet apsolutne datosti. Gdje niko nije ličnost u psihološkom smislu, već samo sin svoga oca, unuk svoga đeda i sve tako, “dokle se zna”. (Obratite pažnju na bezlični oblik te fraze.) Svijet koji funkcioniše zakovan u jezivi kovčeg nepromjenljivosti i, korak dalje, odsustva želje za bilo kakvom promjenom. Sina koji je negdje u svijetu najčešće nazivaju budalom – jer budala je svako ko nije sa nama, ko nije u našem plemenu, ko pokušava nešto da promijeni, da uradi na drugačiji način...

No, Đekna, izgleda ipak još nije umrla. A ka će ne znamo. Valjda zato sveopšta đeknizacija traje nesmanjenom žestinom. Čak izgleda da je sve više likova napustilo seriju i prešlo u tzv. stvarni život.

Uzmite najcjenjenijeg i najzaposlenijag dvorskog medijskog likvidatora – njegov “polemički manir” isključivo počiva na formulacijama tipa – to je sin ovoga, ili to je unuk onoga... Raskošna đeknizacija javnog diskursa. A to je manir s kojim naprosto nije moguće polemisati, ako i sami niste spremi na autođeknizaciju. Mada, sasvim u duhu takve stvarnosti, cilj svih tih napada i nije polemika, koliko je god “prizivali”. Dvorski krug (medijskih) likvidatora i njihovih doušnika ima samo jedan cilj. Dokazati nemoguće: da su kritičari ove vlasti još gori od vlasti. I još, sasvim crnogorski, sve klikćući da oni to ne rade za ovu vlast...

Živopisni i žovijalni momenti koje je u novinarstvo uveo Meštar od Magle, glavni urednik Đekne, zanimljivi su, i to ne samo kao neki bizaran detalj iz ovih zabavnih godina.

Morate biti temeljno đeknizirani da vam neke stvari ne budu smiješne. Recimo, dirljiva briga zbog nekolikoprocentnog smanjenja plata u jednoj medijskoj kući, pojavljuje se u novinama čiji radnici više od četiri mjeseca nijesu uopšte primili platu. A taj medij stoji toliko loše da neće da ga uzmu ni uz jednu TV stanicu gratis. Jer konstantno proizvodi gubitak – ali, to plaćaju crnogorski građani, pa nek se družina zabavlja... (Da to neko od njihovih političkih pokrovitelja plaća iz svoga džepa, davno bi ih rastjerali.)

Riječ je zapravo o dva koncepta istine, dva koncepta stvarnosti, i to je suština. Đekna je objavila montažu od naslovnih stranica drugih medija, sa pitanjem svojim čitaocima (da se svih 876 ozbiljno zamisli) – zamislite, ako ne bi bilo Đekne, dan bi vam počinjao ovakvim vijestima... A što tu vidi čitalac? Vidi pulsiranje stvarnosti – gomilu nimalo prijatnih, ali tačnih informacija. I to je, hoće vam se reći – loše. Loše je jasno vidjeti stvari oko sebe. Time sopstveni medij predstavlja kao medij zadužen za doziranje stvarnosti. Ako čitalac zamisli takav mozaik od naslovnih strana Đekne neće moći da vjeruje – sve cvjeta, u Evropsku uniju smo primljeni još prije dvije godine, ali, zahvaljajući moćima medijske mafije to se još ne zna... Crna Gora se kvalifikovala za Euro, ali su mediji i to pokvarili... Dakle – vi odaberiti hoćete li istinu ili Đeknu? Majstori za doziranje i šećerenje stvarnosti su spremni i znaju svoj posao. Pa, ima li vlasti koja ih ne bi poželjela?

A duhoviti Lukšić neka se prisjeti onoga oca iz “Đekne”, sa rečenicama tipa – Sine Mišo, je ne viđeh da neko radi više protiv sebe do tebe... ili tako nekako.