Tema koja je zasula jugoslovenski medijski prostor i uzburkala duhove prošlosti svakako je sudski proces rehabilitacije Draže Mihajlovića. Poslije izjednačavanja prava partizana i četnika, kada je Ravnogorska spomenica postala cjenjenija od Partizanske spomenice 1941. ovo je sasvim logičan i očekivan ishod. Šta slijedi dalje? Iako je to nemoguće, oni će „pronaći“ grob svog voljenog Čiče i to potvrditi nekakvom DNK analizom i napraviti od toga hodočašće. Izgleda je nemoguće uticati na izvjesnost nauma da se Draža rehabilituje, kada za tim postoji većinsko, pa čak i kratkovido zvanično raspoloženje. Iako bi trebalo da je to unutrašnja stvar Srbije, zakon spojenih posuda među nekada bratskim republikama promijeniće kompletan sistem vrijednosti. Prema reagovanjima dalo bi se zaključiti da Crna Gora nema nikakvih problema sa revidiranjem istorije. Da li je baš tako, ako je Vlada Crne Gore potpisala sporazum sa Vladom Njemačke i za ratno groblje njemačkih vojnika stradalih u II svjetskom ratu opredijelila 2.600m2 u jugoistočnom dijelu kasarne „Milovan Šaranović“ u Danilovgradu.
Fašizam je globalno zlo koje je zbog nacionalnih, rasnih i vjerskih razlika nasiljem i ratom donio najveće nesreće čovječanstvu. Fašistički vojnici nisu poštovali ni jednu konvenciju, niti odredbe ratnog prava, već su počinili brojne monstruozne zločine do tada nezapamćene u civilizovanom svijetu, o čemu je istorija dala svoj sud. Nemoguć je svaki pokušaj revizije toka i ishoda II svjetskog rata i suspendovanje istorijskih odluka Drugog i Trećeg zasjedanja AVNOJ-a, konferencija na Jalti i Teheranu, Nirnberškog procesa i denacifikacije Njemačke. Crna Gora je primer kako se dostojanstveno odnosi prema istoriji i kako se poštuju tradicije svoga i drugih naroda. Kao tradicionalno viteška država civilizovano se i sa pijetetom ponijela prema pronađenim posmrtim ostacima neprijateljskih vojnika, iako su oni izginuli ostavši do kraja odani suludom okupatorskom naumu najmračnije nacističke ideologije. Odabir kasarne za njihovu sahranu je najpodlije podmetanje kontinuiranoj crnogorskoj antifašističkoj vertikali od veličanstvenog 13. jula 1941. do danas. Francuski i svjetski velikan Žan Pol Sartr je kazao da je “trinaestojulski ustanak u Crnoj Gori najvažniji događaj 1941. godine u porobljenoj Evropi koji je upozorio čovječanstvo kojim putem treba da se kreće...“ Tim putem ubuduće se ne bi stizalo do kasarne u Danilovgradu!
Perfidno je kao lokacija za groblje nametnuta najveća crnogorska kasarna koja nosi ime jednog od 234 narodna heroja iz Crne Gore, čime se duboko ponižava dostojanstvo Vojske Crne Gore i njenih pripadnika kao nastavljača hiljadugodišnje tradicije krvlju, puškom i sabljom izvojevanog crnogorskog slobodarstva, sa namjerom da im se na podmukao način podmetne da vršenjem stražarske dužnosti odaju sahranjenim fašističkim vojnicima najveću vojničku počast – mrtvu stražu!
Ustav Crne Gore je izričit:: “U Crnoj Gori slobodno je sve što Ustavom i zakonom nije zabranjeno. Svako je obavezan da se pridržava Ustava i zakona.”
Crna Gora je utemeljana na antifašističkim vrijednostima i ima izvanredan pravni okvir za zaštitu svojih temeljnih principa, samo ih treba dosljedno poštovati!
Član 10. Zakona o spomenicima i spomen obilježjima glasi:
Nije dozvoljeno podizati spomen-obilježje:
1) za događaj koji označava gubitak slobode ili nezavisnosti Crne Gore;
2) za događaj koji simbolizuje, odnosno označava saradnju sa okupatorom, njegovim saveznikom ili pomagačem;
3) za događaj koji predstavlja sukob naroda isključivo na vjerskoj ili nacionalnoj osnovi;
4) licu koje je bilo saradnik okupatora, njegovog saveznika ili pomagača;
5) licu koje je zastupalo fašističke, šovinističke ili nacističke ideje ili ideologije;
6) licu koje je osuđeno za krivično djelo protiv čovječnosti ili drugih dobara zaštićenih međunarodnim pravom ili je proglašeno ratnim zločincem;
7) licu koje je u istoriji Crne Gore ili u istoriji čovječanstva imalo negativnu ulogu.
Cjelokupna stručna i laička javnost uviđa da je Sporazum neustavan i nezakonit, i to ne samo po ovom Zakonu.
Patriotizam znači podržavati svoju državu uvijek, a Vladu samo kada zaslužuje! U ovom slučaju, Vlada nema i ne zaslužuje podršku ogromne većine građana Crne Gore. Nije u pitanju civilizacijski čin sahrane posmrtnih ostataka njemačkih vojnika. Problematična je samo lokacija, kao i činjenica da njen odabir nije odraz servilnosti prema dominatnoj državi EU zbog čega su je, na svu sreću Amerikanci, a ne mi, nazivali Četvrtim rajhom, već imperativnog zahtjeva Berlina! Očigledno je da evropski put Crne Gore nije sastavljen samo od brojnih uslova, nego i od ucjena, na šta Crna Gora nikada kroz svoju burnu istoriju nije pristajala! Da li je ovaj Sporazum u skladu sa samoproklamovanom ponosnom, uspravnom i dostojanstvenom Crnom Gorom?
“Ko pravo svoje zapušta, nek sebe krivi ako ga izgubi”, riječi su utemeljivača i velikana crnogorske pravne misli Valtazara Bogišića.
Čak i oni koji su obavezni da reaguju po službenoj dužnosti, ćute! Ono što je bio cilj, nakon 9. decembra postalo je moćno odbrambeno sredstvo. Smijemo li dozvoliti da nas Njemačka, koja najviše upire prstom u poglavlje 23 Pristupnih pregovora o poštovanju zakonitosti i vladavini prava, prisili i ponizi da ga zbog njih kršimo? A odavno je slavni Monteskje rekao “Pravo određuje granice koje interes ne smije prekoračiti!”
Bonus video:
