BUNTOVNIK REALISTA

Persijski čvor

Pregovori između Irana, i pet stalnih članica Savjeta bezbjednosti UN i Njemačke oko iranskog nuklearnog programa ulaze u novu i vjerovatno odlučujuću fazu. Pregovori traju gotovo deceniju, a da li će se ovoga puta postići uspjeh, može samo da se nagađa. Međutim, situacija nije nikada bila ozbiljna kao sada, a mir je na klimavim nogama
0 komentar(a)
Sastanak u Istanbulu, Iran, nuklearni program, Foto: Gulfnews.com
Sastanak u Istanbulu, Iran, nuklearni program, Foto: Gulfnews.com
Ažurirano: 15.04.2012. 09:32h

Pregovori između Irana s jedne, i pet stalnih članica Savjeta bezbjednosti Ujedinjenih nacija i Njemačke, s druge strane, oko iranskog nuklearnog programa ulaze u novu i vjerovatno odlučujuću fazu. Pregovori, sa dugim prekidima, traju gotovo deceniju, a da li će se ovoga puta postići iznenadni uspjeh, može samo da se nagađa. Međutim, situacija nije nikada bila ozbiljna kao sada, a mir je na klimavim nogama.

Međutim, nakon nedavnih posjeta izraelskog premijera Benjamina Netanjahua Vašingtonu i turskog premijera Tajipa Erdogana Teheranu, mutna situacija je postala jasnija. Čini se da je američki predsjednik Barak Obama dobio na vremenu povukavši granicu – početak eksplicitnog iranskog programa nuklearnog naoružanja – i uvjerivši Izrael u američku spremnost na vojnu akciju ukoliko pregovori propadnu.

Štaviše, s obzirom na opasnost od vojnog sukoba, SAD su, zajedno sa Evropom i drugim partnerima, nametnule nove oštre „pametne“ sankcije usmjerene na izvoz iranske nafte – glavni izvor prihoda te zemlje – i umnogome izolovale Islamsku republiku iz međunarodnog platnog prometa. Iranu su hitno potrebni prihodi od prodaje nafte, a bez učešća u platnom prometu, trgovina ove zemlje se svodi na nulu. Robna razmjena i aktovke sa gotovinom nisu održiva alternativa. Dakle, iranska ekonomija je uzdrmana do temelja.

Čini se da su različitim kanalima Sjedinjene Države iranskom rukovodstvu na vjerodostojan način prenijele i ozbiljnost situacije i sopstvene namjere. Dakle, ako bi ova runda pregovora propala, mogla bi nastupiti velika – i u potpunosti predvidiva – tragedija.

Dobra vijest je to što se čini da su sve umiješane strane svjesne toga, što bi trebalo da usredsredi zvaničnike na ozbiljan proces pregovora i diplomatsko rješenje. Štaviše, trebalo bi uskoro da bude jasno da li je Iran ovoga puta ozbiljan u vezi sa kompromisom.

Sadržaj ovakvog kompromisa je manje-više jasan: prihvatanje da Iran obogaćuje uranijum na niskom nivou u civilne svrhe i čvršće i provjerljivo jemstvo poput obuhvatnijih inspekcijskih prava Međunarodne agencije za atomsku energiju unutar Irana. Na primjer, da IAEA dobije pristup prethodno zatvorenim iranskim nuklearnim postrojenjima.

Naravno, kompromis se ne bi odnosio na ponašanje iranskog režima u vezi sa unutrašnjim pitanjima i regionalnim ambicijama – što je izvor zabrinutosti i Izraela i arapskih zalivskih zemalja, u prvom redu Saudijske Arabije. Međutim, s obzirom da niko nije ozbiljno pripremljen da ide u rat za promjenu režima u Iranu, naročito nakon decenijske katastrofe u Iraku, ne treba usporavati pregovore jalovim aspiracijama.

Ovo jednako važi i za Iran, gdje neki uticajni ljudi još uvijek misle da se SAD mogu protjerati sa Bliskog istoka i da se status quo može promijeniti tako da Iran postane hegemonistička sila u regionu. Ova iluzija, ništa manja od zapadnih nada u promjenu iranskog režima, bi se mogla slijediti samo uz neodbranjivo visok rizik od rata i regionalnog haosa.

Drugi značajni faktori će odigrati važnu ulogu u odlučivanju ishoda ovih pregovora. Prvi se tiče iranske unutrašnje politike i aktuelne borbe za vlast unutar režima – borbe koja je već jednom onemogućila diplomatsko rješenje, pošto ni konzervativci, ni reformisti nisu bili voljni da predsjedniku Mahmudu Ahmadinedžadu priušte diplomatski trijumf. Jedino postoji nada, s obzirom na ozbiljnost situacije, da će ovaj put ka neuspjehu biti presječen.

Jednako je vjerovatno da će i razvoj situacije u Siriji, posljednjem iranskom savezniku u regionu, odigrati značajnu ulogu. Pad režima predsjednika Bašara al Asada bi doprinio strateškom debaklu Irana koji bi se onda suočio sa ujedinjenim frontom arapskih zemalja sa podrškom Turske, SAD i, na neki način, Izraela. Iranu bi onda bilo teško da održi svoje uporište u Libanu, a njegova pozicija bi postala komplikovanija čak i u Iraku, uprkos tamošnjoj šiitskoj većini. Ukratko, njegovi napori za regionalnom dominacijom bi propali.

U svjetlu složenosti spoljnih faktora, bilo bi važno da se nuklearni pregovori ne preopterete pitanjima koja nisu namijenjena da se tu rješavaju. Sirija, budućnost iranskog režima, situacija u Persijskom zalivu i širem regionu: svi ovi problemi se moraju rješavati na drugačijem nivou i u drugo vrijeme ukoliko se želi izbjeći rizik od rata zbog iranskog nuklearnog programa.

Još otkako je Aleksandar Veliki nezaboravno riješio zagonetku Gordijevog čvora udarcem mača, ljudi sanjaju o jednostavnom vojnom rješenju složenih problema. Ali isuviše često primjena vojnog rješenja dovodi do još više problema. U Iraku su Džordž Buš mlađi, Dik Čejni i Donald Ramsfeld pokazali da upotreba vojne sile jedino kao posljednje solucije nije samo etički i moralni imperativ, nego i imperativ zasnovan na realpolitici.

Postoje vremena kada upotreba vojne sile postaje neizbježna, ali ona nikada ne smije da se bira kao alternativa diplomatiji. To je sigurno tačno za današnji „persijski čvor“.

Ipak sa tim izborom – rat ili diplomatija – danas se suočavaju obje strane.