Sjećate se ove istorijske izjave koju je M. Đ. dao marta 1997, dan nakon što se vratio iz Vašingtona. Kakvo je to bilo savijanje ruke. Uglavnom, ono što mu je rečeno M. Đ. je i saopštio: Milošević je prevaziđen političar! Mora se priznati, nije mu bilo lako. Više od 90 odsto Glavnog odbora njegove partije, na čelu sa unitarnom komunjarom Miškom Vukovićem, bilo je protiv - na strani Bulatovića, to jest Miloševića. A onda je Miles počeo da savija ruke. I, za par mjeseci dobio je većinu. Na čelu sa recikliranim Miškom V.
Ali, to je već istorija. U međuvremenu je i sam M. Đ. postao prevaziđen političar. Zvanični Vašington nije tražio ovog puta da to javno saopšti, već da se nečujno povuče. I to je poslušao, povukao se, ali je nastavio da vlada. Znači manipuliše i sputava bilo kakav demokratski preobražaj ovog društva. Zato se sada traži dobrovoljac u DPS-u koji će i javno saopštiti da je Šef prevaziđen.
Nakon jednoipogodišnjeg iskustva nerealno je nešto tako očekivati od mlađanog Lukšića. On sam priznaje da nema snage za to. Za karijeru značajnog političara ipak je potrebna hrabrost i prihvatanje rizika. Lukšić nije iz te priče. On bi da sačeka dok i posljednji član GO DPS digne ruku protiv Đukanovića, pa da onda i sam Lukšić saopšti kako je Šefu vrijeme isteklo. Psihološki mladom premijeru Đukanović je veliki gazda, on je njegov politički otac, tako da je svaka pomisao da ga bilo kako prozove, ravna jeresi.
I lako je to sada konstatovati. A gdje smo bili prije godinu i po. Frustrirani dvodecenijskim iščekivanjem promjena, suštinskih reformi, evropeizacije, prihvatili smo Lukšića kao veliku šansu, vjesnika crnogroskog proljeća bez krvi i revolucije, kao reformatora bez rezerve i kalkulacije. Bilo je dovoljno da kaže slobodnim medijima vi nijeste izdajnici, da isto ponovi NVO aktivistima, da opoziciju primi na razgovore, i da svi budemo srećni i ozareni veličinom promjena. Ta činjenica o olako prihvaćenoj brzini (promjena) govorila je više o dubini našeg posrnuća i suštini režima negoli bilo koji drugi detalj. Toliko je, dakle, soft diktatura M. Đ. ponizila i poništila društvo da je ono, u tom beznadežnom stanju, bilo spremno da provizorno i falš rješenje prihvati kao tračak svjetlosti i početak novog vremena. Truhiljo je car manipulacije. Ljudima, naravno. Zato ih tako strasno prezire i sa tolikom dozom cinizma tretira. Za više od dvije decenije vladanja razvio je nepogrešiv mehanizam kadrovanja koji je bez greške izbacivao samo mediokritete i podanike. Kroz tu mašinu su ponekad čak prolazile i umne glave, ali uzalud – niko od njih nije preživio. Svi su vrlo brzo postajali gori od Miška Vukovića, smješniji od (našeg) Ilije Guzine, nesnosni papagaji i nepokolebljivi branitelji lika i djela.
I šta smo onda mogli očekivati od Lukšića. Osim varku. Isto bi bilo sa često puta pominjanim Markovićem. O predsjedniku Filipu ili ministru Roćenu da ne govorim. Produžni kablovi M. Đ. Čak i sjutra da Milicu Pejanović, koju hvale kao nesalomivu i autonomnu, postave na mjesto Lukšića, opet bi se ponovila ista priča. Vidjeli smo šta je bilo sa Marovićem. I on je bio solo igrač i van kontrole. Sve do onog jutra kada mu je veliki brat poslao duge cijevi u kuću rođenog brata. Od tada, legenda kaže, svi Marovići ali i većina Budvana, spavaju obučeni! Nikad se ne zna kada će „poštar“ zazvoniti.
Dakle, nakon dvije decenije ropstva u DPS-u i (pod njim) nemoguće je naći kandidata koji smije pomisliti, a kamoli reći da je Šef prevaziđen političar. Svi su oni miško vuković. Ili ovaj novokomponovani Jelić. Kakvi vojnici! I po tome je M. Đ. prevazišao Miloševića. Kod srpskog diktatora je, ipak, bilo moguće otkriti pukotine. I uljeze. Sam Đukanović je primjer. Zato je ovdje nerealno i iluzorno očekivati promjene kroz DPS. Da bi Crna Gora otpočela sa minimumom reformi i promjena, DPS mora da ode u opoziciju. A ne mali broj ljudi iz vrha stranke u zatvor. Tek tada će se stvoriti preduslovi da pravosuđe bude autonomno, mediji nezavisni a politički život oslobođen straha i ucjena. Takav proces bi preporodio i sam DPS jer bi od stranke koja se temelji na korupciji i omerti, dobio šansu da postane evropska partija koja svoj program promoviše argumentima i evropskim principima. A ne manipulacijama i ucjenama.
Zato je ključno pitanje kada će se DPS preseliti u opozicione klupe. Evropljani i Ameri kažu da je to neminovnost, samo je pitanje vremena. Mi koji više od dvije decenije čekamo tranziciju nemamo strpljenja za novu dekadu. Već toliko generacija je ovaj i ovakav DPS progutao. Ali, strpljenje se ne smije gubiti. Valjda će se i opozicija dozvati pameti. Nakon iskustva u Tivtu i Herceg Novom, njen lider Milić izjavio je da više neće izlaziti na izbore pod uslovima koje diktira DPS. Treba ga držati za riječ.
Međutim, mimo svih njih, treba nastaviti akciju širenja nenasilnog otpora! Na svakom koraku, u vrtićima, školama, na univerzitetima, na poslu, u administraciji, javnim i privatnim kompanijama, u vladinim i nevladinim tijelima, na ulici, u klubu penzionera… Svuda treba promovisati pojedince ili grupe koje će sijati nemir, ismijavati diktatora, nervirati njegovu pješadiju. Taj proces je već otpočeo.
Protesti imaju blizu 80 odsto podrške građana i ta činjenica stvara paniku u vrhu vlasti. Nadaju se da će opet nekog slomiti, kupiti, ubiti, ali uzalud. Ovog puta će im sve biti uzalud. Jer duh je izašao iz boce i nemoguće ga je uhapsiti i vratiti natrag. To čak ne bi pošlo za rukom ni čuvenom istražitelju Veljoviću.
Bonus video:
