OTPOR

Jedan plus tri

Na površini, raznoglasna, demokratska družina, a u suštini, jedan tim čvrsto vezan korupcijom, nepotizmom i omertom. Zbog toga predlažem jednostavnu formulu da se ima na umu kad god se (opet) ovaj četvorac medijski razgoropadi. Jedan plus tri jednako nula
0 komentar(a)
Protest 18. mart, Foto: Savo Prelević
Protest 18. mart, Foto: Savo Prelević
Ažurirano: 09.04.2012. 10:27h

Prije neku noć sam imao ovakav san. Održali su se vanredni parlamentarni izbori i opozicija je na njima pretrpjela poraz. Lider SNP-a Srđan Milić je već priznao poraz, lider NOVE Andrija Mandić se sprema da to učini, jedino zbog nekog razloga nema lidera PZP-a Nebojše Medojevića. Da li je na ovim izborima partija koju on predstavlja uopšte učestvovala, pitam se dok se budim. Jedino ispravno rješenje, zaključujem i okrećem se na drugu stranu, za neki ljepši san.

Međutim, ljepšeg sna nema bez ljepše realnosti. A ljepša realnost u Crnoj Gori zahtijeva smjenu postojeće korumpirane i u kriminal duboko uronjene vladajuće garniture. Jasno je da to nije moguće uraditi kroz institucije i procese koje ta garnitura kontroliše. To je zbog toga što je vladajuća oligarhija stvorila sistem po svojoj mjeri. Zbog toga je uzaludno pokušavati promijeniti bilo koji dio odvojeno. Promjene nisu moguće bez promjene cijeline. A cjelina se mijenja samo solidarnim, maštovitim i odvažnim akcijama onih koje je ta cijelina marginalizovala i isključila. U konkretnom slučaju, to znači organizovanje široke i nenasilne vaninstitucionalne borbe. I stvaranje drugačije, pravednije cjeline.

Problem organizovanja takve borbe nije prvenstveno tehničke, pa čak ni finansijske prirode. On je u suštini psihološko-ideološki problem. U Crnoj Gori je naime decenijskim djelovanjem režimskih propagandnih i bezbjednosnih službi stvoren jedan skoro nepremostivi raskorak između činjenica i vrijednosti. Za mnoge crnogorske građane i građanke nije važno ono što vide svojim očima koliko im je važno ono što im „autoriteti“ sugerišu da vide. Vrijednosti naime ne proizilaze iz činjenica, kako zahtjeva zdrav razum, nego iz sugestija „nadležnih organa“. To je zbog toga što „nadležni“ čvrsto drže uzde moći nagrađivanja i kažnjavanja.

U Crnoj Gori se naime politika nije makla dalje od prostog Pavlovljevog refleksa. Tako je na primjer za jedan nezanemarljiv dio crnogorskog stanovništa uvjerljivije da je MANS „međunarodna špijunska organizacija“ nego da postoje korupcija i veze sa organizovanim kriminalom među visokim državnim zvaničnicima na što ukazuju MANSove krivične prijave. To je zbog toga što su za njih „autoriteti“ upravo ti visoki državni zvaničnici, a ne MANSovci. Neki misle da se to može promijeniti samo ukoliko MANSovci postanu visoki državni zvaničnici. Tvrde da istina sama po sebi, ako nema moć da izazove strahopoštovanje propada bez traga. Makijaveli je na primjer u „Vladaocu“ artikulisao takvo viđenje ljudske prirode.

Meni se čini da je u ovom trenutku ključno to da se sve snage alternative usmjere na raskrinkavanje i ogoljavanje psihološko-ideoloških mehanizama kroz koje vladajuća garnitura održava svoj monopol u umovima građana i građanki. Mislim da je u tom smislu posebno značajan mehanizam koji bih provizorno nazvao „kolonizacija perspektiva“ čiji je cilj stvaranje privida pluralizma u crnogorskom političkom prostoru. Naime, sjetite se samo reakcija političara vladajuće koalicije na veliki građanski protest održan 8. marta u Podgorici.

Premijer Igor Lukšić ga je ocjenio kao podršku vladinim naporima, predsjednik Skupštine Ranko Krivokapić je u njemu vidio znak poodmakle demokratizacije Crne Gore (slično kao i njegov „projektovani“ nemesis predsjednik države Filip Vujanović), a lider DPS-a Milo Đukanović ga je osudio kao manipulaciju parapolitičkih nezadovoljnika. Dakle, izvorna DPS perspektiva koju predstavlja Milo Đukanović je dogovorenim retoričkim intervencijama trojice njegovih saradnika ublažena i predstavljena kao samo „jedna od“ perspektiva, a Crna Gora kao mjesto đe, eto, dolazi i do razmimoilaženja mišljenja o jednom važnom događaju čak i među najvišim državnim i partijskim zvaničnicima. To je onda briselsko-vašingtonskim krugovima transmitovano kao školski primjer demokratije na djelu u državi - „šampionu na evropskom putu“. (Apsurdna izjava, zar se može biti šampion „na putu“? Šampionom se postaje kad se stigne na odredište).

Međutim, taj „jedan plus tri“ mehanizam stvaranja privida pluralizma nije aktiviran samo nedavno radi protesta, nego postoji već duže vrijeme kao jedna od temeljnih tačaka „našminkane“ crnogorske demokratije. Dok centralna i neprikosnovena figura ostaje Đukanović, na tri za vladavinu DPS-a neophodna fronta dobio je „ublaživače“. Krivokapića za suvereniste i vjernike Crnogorske pravoslavne crkve, Vujanovića za unioniste i vjernike Srpske pravoslavne crkve, a Lukšića za evropsko-američke portparole i funkcionere. Na površini, raznoglasna, demokratska družina, a u suštini, jedan tim čvrsto vezan korupcijom, nepotizmom i omertom. Zbog toga predlažem jednostavnu formulu da se ima na umu kad god se (opet) ovaj četvorac medijski razgoropadi. A može i kao grafit po osiromašenim crnogorskim gradovima. Jedan plus tri jednako nula.